|      
Želiš odustati?
Prije nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa posljedicama tog čina.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj lični računar ćemo namjestiti cookie, koji će nam omogućiti, da te tokom takmičenja (10. - 14.06.2013.) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti nesmetano korištenje portala, bez prikazivanja Ringerajinih stabala odnosno kontrole uz desnu ivicu ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, a bodove će izgubiti i Ringeraja. Nažalost, odustajanjem gubiš i pravo na osvojene nagrade.

Da l još želiš da odustaneš?

Kada dijete ne želi jesti

Autor: Joel Macht | 4.5.2010
image

Kad god dijete počne odbijati hranu, ono nam svojim ponašanjem govori nešto važno.
Djeca koja prestanu jesti ne čine tako radikalan izbor iz puke hirovitosti. Njihova ponašanja su adaptivna i svrhovita: djeca pokušavaju ili izbjeći nešto što doživljavaju kao neugodno, ili dobiti pristup nečemu što im je važno. Dijete šalje roditeljima jasnu poruku: "Ne sviđa mi se što se zbiva. Ako želite da jedem, morate nešto promijeniti." Kada se radi o bebama i maloj djeci, moramo postati osjetljivi na njihovo neverbalno ponašanje kako bismo razumjeli poruku koja iza njega stoji. Naš zadatak, prije nego što učinimo bilo kakav pokušaj otklanjanja problema, jest pažljivo početi primjećivati što dijete radi i razmišljati o značenju tog ponašanja. Moramo se zapitati: "Koje poruke nam dijete šalje?"
 
Ako odbija uzeti hranu ili tekućinu, dijete nam kazuje nešto o bilo čemu ili svemu od sljedećeg:
 
1. Dijete nije gladno ili žedno. 
2. Nešto ga tijekom jela boli.
3. Dijete doživljava emocionalnu nelagodu kao rezultat prethodnih neugodnih iskustava hranjenja. 
4.  Naučilo je kako se ponašati na određeni način i time dobiti nešto što želi - bilo da se radi o određenoj hrani ili posebnoj pažnji. 
5. Dijete tek mora naučiti da će hranjenje stvoriti ugodne okuse i umanjiti glad. 
6. Dijete je zbunjeno oko toga što znači jesti onako kako to roditelji žele. 
7. S jednom osobom dijete jede dovoljno i bez problema, ali to nije slučaj kada su u pitanju druge osobe.
 
Kada jednom prepoznamo koje od ovih situacija utječu na djetetovo jedenje, imamo veće izglede saznati što treba učiniti da se mališanu pomogne da željno jede.
 
1. Fizički doživljaj gladi ili žeđi. Bez obzira na dob, djeca se jako razlikuju u potrebi za hranom i pićem. Njihove "metode" jedenja i pijenja također se značajno razlikuju. Također, ako je dijete prije obroka uzimalo zalogaje ili pilo mnogo tekućine, neće biti gladno.
 
2. Tjelesna nelagoda. Bez odlaganja otiđite pedijatru, ako primijetite da vaše dijete tijekom jela pokazuje bilo što od sljedećeg: povraća i se zagrcava, poplavi, izbacuje hranu kroz nosnice, osjeća nelagodu u želucu, savija leđa kao da
doživljava bol u prsima ili upornu trbobolju. Upamtite, dijete koje ne želi jesti šalje nam poruku: njegovo odbijanje hrane moglo bi govoriti da ga nešto boli.
 
3. Emocionalna nelagoda. Gotovo 95 posto djece koja ne žele jesti, pokazuju emocionalnu nelagodu vezanu uz hranjenje. Često je sâm prizor žlice, primicanje visokog stolca ili samo spominjanje ručka dostatno da kod mališana izazove bijes ili strah. Starija djeca, po obavijesti da je vrijeme za jelo, mogu se odmah požaliti na mučninu. "Emocionalna" ponašanja često su odraz prijašnjih, bezuspješnih i ponekad grubih pokušaja hranjenja i zahtijevaju, kod male djece, dodatan korak - "desenzibilizaciju". No, ponašanja velikog broja djece koja su naizgled odraz straha ili ljutnje (npr. bacanje na pod, urlanje, čvrsto zatvaranje usta, odguravanje hrane) zapravo su naučene reakcije stečene u interaktivnim iskustvima s roditeljima. Tim reakcijama, često nazivanim reakcijama izbjegavanja, uvijek su djecu nesvjesno naučili dobronamjerni roditelji koji nisu bili sasvim sigurni što učiniti kada se dijete počelo buniti protiv hranjenja. Problem reakcija izbjegavanja, i potreba da ih se "prevlada", predstavlja jedan od glavnih temelja pomoći.
 
4. Sklonost prema određenoj hrani i cijenjenim reakcijama. Neka djeca odbijaju hranu selektivno - posve su zadovoljna uzimanjem isključivo jedne vrste jela, a odbijaju jesti gotovo sve drugo. Iz nekih razloga, roditelji ove djece rano su našli hranu koju je dijete pristajalo jesti i zadržali su se na davanju te hrane, često i po nekoliko mjeseci. Kod jednog je djeteta bila riječ o čokoladnom pudingu obogaćenom vitaminima. Kod drugog se radilo o tjestenini i umaku. A jedno dijete ne bi pravilo nikakve probleme roditeljima i pedijatru da je moglo preživjeti na čipsu i gaziranim sokovima. Roditelji izvještavaju da pokušaji proširivanja djetetovog jelovnika uvijek rezultiraju kraljevskim bitkama i obustavom daljnjih napora. Jedenje samo izabrane hrane nije toliko sporno kod druge skupine mališana. Njihovi su napori usmjereni prema drugom cilju: odlučni su učiniti sve kako bi ih roditelji uzeli u naručje ili kako bi zadobili njihovu punu pažnju. To može biti signal da se djetetu u obitelji posvećuje premalo pažnje. Zapravo, najveći dio obiteljskih interakcija odvija se tijekom objedovanja. U tom slučaju mališan će naučiti da kada jede brzo, tiho i dobro, dobiva malo priznanja ili ljubavi, ali kada pravi galamu oko jela, prima od roditelja mnogo pažnje. Tada je hranjenje manji problem od dinamike obiteljskih odnosa.
 
5. Odsustvo iskustva ugodnih okusa i/ili utaživanja gladi. Većina djece koja ne žele jesti, čak i ona mlađa od godinu dana, uspješno su iskusila različite okuse hrane, kao i ugodan osjećaj što dolazi uslijed umanjivanja gladi jedenjem.
Njihovo stečeno odbijanje hrane nije povezano s nepoznavanjem tih prirodnih posljedica jedenja. Međutim, mali broj djece dohranjivan je nekim drugim, umjetnim načinom. Ta su djeca mnogo boravila u bolnicama, ili izravno zbog neuspjeha u dobivanju na težini i rastu ili zbog velikih tjelesnih tegoba koje su im se prepriječile na putu još od rođenja. (Boravak u bolnici može dramatično poremetiti normalnu rutinu hranjenja, uzrokujući različite stupnjeve odbijanja hrane.) Zbog potrebe za opsežnim dohranjivanjem, djeca nisu razumjela da jedenje ustima može proizvesti ugodne okuse i/ili umanjiti glad. U pravom smislu, ova su djeca imala malo udjela u procesu hranjenja. Bila su hranjena prema tuđem rasporedu. Bez sumnje su doživljavala osjećaj gladi, ali nisu doživjela bilo kakav aktivan, osobno potaknut proces umanjivanja gladi.
 
6. Zbunjenost. Ponekad je dijete nesigurno oko toga što roditelji zapravo žele. To se događa kada su roditelji nedosljedni - u vezi s priborom za jelo; zatim u vezi s tim trebaju li hraniti mališana ili se od njega očekuje da jede sam; nadalje, u vezi s količinom hrane koju dijete treba pojesti, koliko je treba ponuditi, kada se obrok smatra završenim, treba li dijete jesti dok je u naručju ili dok sjedi samo, te još mnoštvo drugih stvari koje obično ne predstavljaju problem djetetu koje jede opušteno i primjereno. Jedna 12-mjesečna beba bila je nasumce hranjena dojenjem, iz bočice i iz šalice. Beba je odlučila unijeti red i dosljednost u svoj mladi život: posve je prestala jesti.
 
7. Dijete jede "za" (u prisutnosti) jednog roditelja (odrasle osobe), ali ne i za bilo koga drugog. Naposljetku, neka djeca pokazuje jasnu sklonost tome "za koga" će, odnosno s kime će jesti. Ponekad je izabrana osoba samo majka, a u nekom drugom slučaju samo otac. Ima i slučajeva kada dadilja lako hrani dijete, dok ni majka ni otac nemaju nikakvog uspjeha u tome. Dijete koje jede za nekog, možda uz izuzimanje svih ostalih, govori nam da je metoda hranjenja te osobe, iz djetetove perspektive, najbolja. Jedan od naših zadataka jest precizno analizirati tu metodu kako bismo pomogli drugima da je oponašaju.
 
Iz "Moje dijete ne želi jesti", Joel Macht, u izdanju Ostvarenja, 2005;

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:





Anketa

Vakcine
_Nella_

U posljednje vrijeme sve više slušam/čitam o štetnostima vakcinacije. Koje je vaše mišljenje i da li vakcinišete djecu?

Oznake