haidy
|
Moja prva ljubav je bila toliko jaka, ali i toliko bolna i dugooo je trajala. Pocelo je jos u osnovnoj, a zavrsilo se nedavno. Za sve te tolike godine, meni je on bio uvijek na prvom mjestu, niko se nije mogao porediti sa njim i sve bih (tada) uradila za nasu ljubav. Na zalost, on nije bio vrijedan ni sekunde mog zivota, a posebno ne desetak godina. Ali iako sam to znala, nisam sebi mogla pomoci. Sve dok nisam upoznala mog muza , on me je oporavio od bivseg i od svih rana koje mi je ostavio. Ali nije bilo lako prevazici ga, ali i strah da su svi muskarci takvi.
Sad se kajem zbog svake suze prolivene za njim, a bilo ih je...  Ali tjesim se da je to jednostavno tako moralo biti, mozda sam se na taj nacin i malo ocelicila. Uglavnom, bar imam o cemu pricati (o mojoj prvoj ljubavi se moze knjiga napisati, a najveci svjedok su mi moji dnevnici) i sjecati se. Jer uspomene, lijepe ili ruzne, uvijek bude neko posebno osjecanje u nama. I ma koliko lose bile, poslije odredjenog vremenskog perioda, sa nekom tugom i sjetom gledas na njih. A i lose se brzo zaboravlja. I zasto se uostalom opterecivati time, jer proslost ne mozes promijeniti, vazno je uzivati u sadasnjosti.
Veliki poljubac za sve vas
_____________________________
Jedan osmijeh mijenja sve:-)
Lokica 17.05.2008.
Gugutka 20.10. 2011.
|
,hvala Bogu pa mi ga je poslao.
Odštampaj
