jasmin
|
IZVORNA PORUKA: Anoniman
Već desetak danas za redom imam neki čudan strah:jednostavno me je strah leći da spavam,strah me smrti,strah me sutrašnjeg dana u kojem ću poslijepdne ostati sama sa malom...I toliko me zna uhvatiti da me to dovede na rub plača......Strah me da neću moći zaštiti svoje dijete,da neću moći pomoći,da vrijeme prebrzo ide da ne posjećujem dovoljno pažnje dijetu (a znam da nije tako)............Nervni slom sam čini mi se doživjela skoro kad je bilo kao smak svijeta, starh da ćemo umrijeti i non stop mi je bila slika mog dijeta kojem ja neću moći pomoći,pa sam je dok spava navečer uzimala u naručje i plakala........Stvarno ne znam šta mi se događa ako neko ima savjet ili preporuku bila bih zahvalna jer i sama vidim da ovo nije ok.......I počela sam bježati od samoće sve više,samo da sam vani među svijetom,čini mi se da sam tad najsigurnija............
Ali i kada sam u društvu,dovoljno je samo da pomislim na da dolazi noć i osjetemi dobro poznati strah.....
Čak sam se počela bojati i nevremena tipa kiše,grmljavine, munja ,prevelike vrućine u svemu vidim opasnost......
Trudim se što manje da razmišljam o tome i trudim se da to izbacim iz glave ali jako teško,jer uvijek se nekako opet uvuče u mene i javlja se taj strah 
Lijepo je sto si svoj strah podijelila s nama,svjedeno sto se ne znamo,sto smo daleko,nekada covjeku bude lakse kada ga razumiju oni kojima spomene svoj problem ili kada ga barem neko pazljivo saslusa.Je li se mozda desilo nesto sto te ponukalo na takvo razmisljanje,mozda neki smrtni slucaj,neka prica s tuznim sadrzajem...i sl?U biti,smrt nikome od nas ne izaziva prijatnost kada o tome razmisljamo.Na neki nacin(na vise njih) lijepo je da se cesto sjecamo smrti,jer koliko god da zivimo smrt mora doci,tako da je neophodno da se covjek za to pripremi.No u tvom slucaju izaziva ti tesko psihicko stanje,pa je mozda najbolje da porazgovaras s osobom koja ce ti pomoci da se rasteretis,da uzivas u zivotu.Koliko god da smo dobre i brizne majke,dijete prolazi kroz svoju propisanu sudbinu,nekada ga mozemo zastititi,nekada ne.Ali to sto ga ne mozemo zastititi u nekim situacijama,ne treba da nas plasi,vec da nam bude podsticaj sta god da se desi,da djetetu budemo podrska,da mu pruzimo ljubav i razumjevanje,svu potrebnu paznju.Od zivotnih iskusenja ne mozemo pobjeci.Zivot nam je svima takav.Skoro citam da je sin Cece Raznatovic na treningu povrijedio kicmu.
Pored toliko ovosvjetske slave i bogatstva,pored toliko zelje da njeno dijete ima najbolje,ona ga od toga nije mogla zastititi.Ali mu je zato,kao majka koja brine obezbjedila najbolju njegu i ostala uz njega kako bi se sto prije oporavio.U osnovi,to je poenta svega.Sprijeciti ne mozemo apsolutno nista sto je Bog odredio da se mora desiti,ali mozemo nauciti da se sa svim iskusenjima treba dobro nositi i truditi se da vec nastala iskusenja ublazimo i na adekvatan nacin da ih rjesavamo.
_____________________________
”A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama”!
Cvijete...šta od tebe miriše ljepše?- Dijete!
2007, 2008 ( dva puta moje sve )
|
imam i ja takve crne misli ja vec od sad za moje sinove 5 god, 3 god i 8 meseci vec ih oplacem samo kad ih pogledam kako odrastaju u momke i sta ih sve ceka a mene kao neku bespomocnu staricu ma uh shvatam te u potpunosti 
, ma ludilo... Sad mi to smjesno, ali tada... 
Odštampaj
