/11 /11

Učiteljica o kojoj pišem uči moju mlađu kćerku na njihovom zajedničkom maternjem jeziku, koji nije moj maternji jezik. Zato ovo neće moći pročitati. Ali to, samo po sebi, nije ni važno. Važno je da su na svijetu učiteljice poput naše. Učiteljice zbog kojih  škola nije samo obrazovno – odgojna ustanova. Zbog kojih je škola i zabava, i sreća, i veselje i mjesto na kojem su nepismeni šestogodišnjaci u devet mjeseci postali pismeni sedmogodišnjaci koji funkcionišu u grupi, koji računaju i  mnogo bolje razumiju ljude i svijet oko sebe.

Školski plan i program je, rekao je pametni Carl Jung, neophodni sirovi materijal. Ono što nam zaista ostane u sjećanju i motivira nas je zahvalnost zbog topline s kojom se je drugo ljudsko biće dotaknulo naših osjećanja. I ta toplina je zapravo vitalni element, slažem se s Jungom, za rast nježnih biljčica znanja u dječijim dušama.

Ko išta o meni zna, zna da mi hvalospjevi generalno, pogotovo hvalospjevi zastarjelom sistemu obrazovanja na Balkanu, nisu bliski. S iskustvima stečenim obrazujući stariju potomčicu koja je i osnovnu školu i gimnaziju i malčice faksa završila, prije negoli joj se je mlađa sestra uopšte upisala u školu, uz čast izuzecima – neću lagati – bila sam užasnuta od straha.

Svi znamo sve: kući donesemo malu savršenu štrucu, svijet nikada ništa ljepše i dragocjenije vidio nije. Onda štruca raste, postaje bićence koje se najljepše smije, koje najmedenije izgovara svoje prve riječi i od čijih se prvih koraka jednostavno istopimo u lokvu raznježenosti. I tako to nekako ide, kroz godine kod baka ili teta, u vrtiću i parku do onog proljeća kada dobijete očekivani poziv za upis u školu. Uz svu ushićenost, nervozu, pomiješane osjećaje koji uz to idu. I nije to bez razloga. Čak je i Aristotel govorio da su oni koji obrazuju djecu važniji od onih koji ih rađaju. Drugi im samo daju mogućnost da žive. A prvi – učitelji – mogućnost da žive dobro.

Ko od nas ne zna da je svako malo ljudsko biće božanstveno upravo zato što je drugačije?!

Ko od nas nije svjestan da će učiteljici koja u razredu ima, recimo, u našem primjeru, 27 takvih malih drugačijih i božanstvenih, biti veliki izazov sve pačiće naučiti sve što moraju znati, i pri tome se potruditi da svakoga od njih istinski upozna, da sa svakim od njih nađe zajednički jezik. I to ne samo s njima. Već i sa njihovim, isto tako strašno različitim mamama i tatama koji sa sobom u djetetovu školu donesu strašno različita očekivanja. Ko od nas ne zna da, nažalost, nije mnogo takvih učitelja i učiteljica.

Naša učiteljica je duhovita ali nije bespotrebno slatkoriječiva. Naša učiteljica ne lijepi zvjezdice i smajlije u sveske, ne toleriše lijenost, uzajamno nepoštovanje, laži, bezobrazluk i izmišljene alergije na čokolino, i, uprkos svoj svojoj kompetentnosti, ima tremu pred svaki roditeljski.

Ne sjedim na njenim časovima i vidjela sam je svega nekoliko puta u protekloj školskoj godini – na priredbama, roditeljskim sastancima i informacijama.

Ali, o njoj znam sve što moram znati. Sve vidim u opuštenom i zadovoljnom licu moje djevojčice svakog radnog jutra kada je vodim u školu.

Sve sam vidjela kada Učiteljica nije mogla sakriti suze i ponos jer su njeni prvačići, sasvim sami, nastupali za Dan mama.

Zahvaljujući toj majci tidesetoro djece (ima, naime, i troje koje je rodila), svako jutro iz školske aule iskoračim poptuno mirna i neopterećena.

Zbog nje moja princeza dolazi sretna kući (iako nisam jedan od onih roditelja koji se pozdravlja s djetetom u garderobi uz riječi: »Lijepo se provedi.« Pa ne ide na more, već u školu). Zbog nje ne brinem da li će je neko uzeti u krilo i zagrliti ako osjeti potrebu za nježnošću i blizinom. I nju i svih preostalih dvadesetšestero čarobnih.

Zbog nje i njezinog pristupa znam da niti jedno sporije ili brže dijete neće biti zanemareno radi svoje posebnosti – jer vidi svakoga od njih ponaosob i viruozno se prilagođava svakome. 

Naša učiteljica je dobar čovjek.

Naša učiteljica je dobra učiteljica.

Hvala svim učiteljicama zbog koje naša djeca uče lako, u miru i bez stresa. Sa zadovoljstvom.

Kraj je školske godine. Kraj prve školske godine mog mlađeg pileta.

Naša učiteljica se zove Angela Mlakar. Kako stvari stoje, velika je vjerovatnoća da će njezin razred, naš razred, nadolazeće jeseni preuzeti jedna druga učiteljica. Nadam se, i znam da bi se samnom složile sve mame i tate jednog »prvog a« koji će s prvim žutim lišćem postati »drugi a« – da će taj novi obrazovni kadiovnik mati barem trećinu njezina srca i znanja. Sretan vam raspust, djeco i roditelji.

Želim vam divno ljeto.

Želim vam svima učiteljicu poput naše.