/11 /11

No, nije malo roditelja koji su šokirani količinom nasilja I stereotipa  u svim znanim, voljenim I klasičnim bajkama. Da li ste primijetili da je Snjeguljica jedina pozitivna junakinja koja nije plavokosa?! Pa, svejedno: Upravo bajke nas uče da nasilje nije uvijek najbolji način da riješavamo nesporazume. U njima, u pravilu, bolje prođu oni junaci koji se riješavanja problema uhvate upornošću, mudrošću, čak I humorom… Kao I u životu, nasilje dođe na red onda kada otkaže svaka diplomacija…

Pričanje priča od davnih je vremena bilo omiljena drštvena aktivnost. Jasno, nije bilo inteneta, cedeova, rijetke knjige nisu bile dostupne svima, nije bilo filmova, kina… Ništa… Jedan od rijetkih društvenih oblika zabave, pogotovo za dugih zimskih noći bilo je pričanje I slušanje bajki. Naravno, I djeca su ih slušala, ali mišljenje da su bajke samo za djecu ukorijenila su braća Grimm u 19. vijeku. Oni su  narodne pripovijetke zapisali I prilično preuredili, te skontali da bajke mogu biti od velike pomoći u shvatanju društvenih odnosa.

Malo je roditelja koji kao djeca nisu uživali u bajkama. Još je manje onih koji, kada su počeli čitati bajke svojim potomcima nisu odjednom ostali osupnuti količinom stereotipa I nasilja koje bajke plasiraju.

Tako smo moje voljeno biće I ja trenutno u fazi vječitog iščitavanja Mace Papučarice našoj mrvici,  jedine u kućnoj biblioteci bez elemenata nasilja. Ali, iako omiljene maloj djeci, bajke bez neke jasne I snažne poruke. Pogledajmo: djeca ne slažu papuče, maca ih po noći uzme, djeca naredni dan odu njoj, maca im vrati čiste I zakrpane pape I još obeća nove, zimske. Poruka? Samo zaključite.  

Stvari stoje, otprilike ovako – u brojnim bajkama muški junak uz pomoć intiligencije, hrabrosti I upornosti dolazi do cilja koji je, više ili manje, ljepotica I gomila para.

Omiljeni, najpoznatiji ženski likovi iz bajki su – lijepi I pasivni!

U Pepeljugi je, recimo, umjesto hrabrosti nagrađena poniznost. Umjesto naivne, kažnjena je namazana žena u Snjeguljuci, jer zaboga, Snjeguljica je ljepša! Savjete iskusnijih nije potrebno slušati, uči nas Crvenkapica koja ne slijedi mamine upute, jer svakako će probleme riješiti muškarac, u ovoj priči lovac.

Stereotipi o spolovima posebno su išli na živce feministkinjama. No, postoje priče u kojima su glavne junakinje hrabre I pametne I tim osobinama spašavaju svoje voljene poput Vasilise koja spasi Ivana, Gerde koja spasi Kaia u Snježnoj kraljici, ili ljepotica svoga tatu u Ljepotica I zvijer… Činjenica je da muškom junaku često na putu do krajnje pobjede u bajkama pomažu spretne I pametne ženske junakinje.

No, ostaje da od ženskih likova očekujemo ljepotu. Prinčevi su takođe lijepi, ne tek hrabri, a pamet I kod jednih I kod drugih igra sporednu ulogu.

Takođe čest stereotip je povezivanje vanjskog izgleda sa osobnošću. Gotovo uvijek su negativci ružni, sjetimo se samo vještice iz Ivice I Marice. No, postoje I izuzeci. To su obično žene koje svoju ljepotu nepošteno koriste: Snjeguljičina maćeha je lijepa, lijepe su, u Grimmovoj verziji, I Pepeljugina maćeha I njene kćeri, lijepa je Snježna kraljica…

U raznim bajkama ima I likova neeprivlačnog izgleda koji se pokažu dobrosrčnim I dragocjenim. Recimo, Ružno Pače, Baba Jaga, Zvijer u Ljepotica I zvijer… U bajkama, dakle, po izgledu fakat unaprijed sudimo, ali se ipak često pokaže da smo stekli pogrešan dojam koji treba popraviti.

Bajke su prepune nasilja. Do vremena kada su braća Grimm zacrtala nove smjernice što se tiče ove književne vrste, jer su iz nekih svojih bajki brisala čak I riječ krevet, nije im nedostajalo ni spolnosti. Nasilje I spolnost! Ne zvuče kao dvije teme primjerene za dječicu. No, spolnost je zaista nešto što može sačekati neka druga vremena, ali sa nasiljem I smrću mališani će se, htjeli to mi ili ne, sresti mnogo prije nego što mislimo.

U vrtiću će ga gurnuti vršnjak koji hoće istu igračku ili stolicu.

I do kada mislite da će kupovati priču da pogažena mačka na sred ceste samo spava?

Upravo bajke nas uče da nasilje nije uvijek najbolji način da riješavamo nesporazume. U njima, u pravilu, bolje prođu oni junaci koji se riješanvanja problema uhvate upornošću, mudrošću, čak I humorom… Kao I u životu, nasilje dođe na red onda kada otkaže svaka diplomacija…

Bajke ne uveličavaju nasilje. Istina, ne izbjegavaju ga. Jer ni u životu ga ne možemo uvijek izbjeći. Pretjerivanja tipa opisa opotoka krvi, odsječenih ruku, nogu, glava, parajućih krikova, sječenja peta I prstiju da bi obule cipelicu (da, da, kasnije je to sve Disney malo ublažio, u verziji braće Grimm su to učinile kćeri Pepeljugine maćehe), samo su “umjetnički dojmovi” koje možemo zaobići, ne reći I ne pročitati.

Čarolija bajki je baš u tome da nam dolaze iz davne prošlosti, a obraćaju nam se sada I ovdje. Nije velika šteta u malim obradama istih. Ali, treba paziti - tako će, recimo, osjećajna mama izbjeći dio u kojem Ivicu I Maricu u šumi ostavi njihov otac, jer će reći da su se izgubili. No, nakon što im kaže da su se izgubili, odlična ideja s kamenčićima I mrvicama kruha više nema smisla. Čak ni glad koja je bila tako strašna da je tatu I maćehu u borbi za život prisilila na takav čin je u verziji ove zamišljene mame suvišna. A I zašto bi u razvijenom svijetu djecu koja imaju svega preko glave I uskoro će krenuti sa svojom prvom dijetom gnjavili glađu radi koje svakodnevno negdje tamo iza sedam gora I sedam mora umiru ljudi, misli sada naša tankoćutna mama?!

Verzija Ivice I Marice ove izmišljene mame nije slučajno takva kakva je – slušaoce će male zaštiti od straha, a nu od neprijatnih pitanja. No, takva varijanta izgubi na oštrini I teško da će na mališane ostaviti ikakav utisak, a kamoli pomoći u izgradnji njegovih stavova o životnim vrijednostima.

Zamislimo sada tatu! U njegovoj verziji megapopularne Crvenkapice vuk nikoga ne pojede I niko nikome ne reže trbuh I u njega trpa kamenje, već svi sjednu za sto I vuk se, pred snagom argumenata pokaje za zlodjela koja je namjeravao učiniti. Sretan kraj može biti I tako što Crvenkapica otvori košaru I pošteno podjeli sadržaj. No, prije nego što tatu pohvalimo, pomislimo I na njegove male slušaoce. Oni u njegovoj Crvenkapici neće shvatiti da je djevojčica kažnjena za neposlušnost. I da je imala više sreće od pameti, kako je često, ali ne uvijek, I u životu. Hoće li takvo dijte odrasti sa pravim predstavama o ograničenjma koja ga čekaju kada bude počeo preuzimati odgovornost za svoje ponašanje? Da li će se znati odazvati kako treba na prijedloge vukova s kojima će imati posla?! Da li će uopće shvatiti da prepreke koje nam život nameće savladavamo uz pomoć znanja, iskustva, dovitljivosti, ustrajnosti, te prijatelja?!

Obrade bajki zato su često mač s dvije oštrice, pogotovo sa sviješću da će dijete čuti I pravu verziju nekada koja će ga zbuniti I potresti.

Klasične pravljice su klasične upravo radi svojih snažnih poruka. Zato je bolje sačekati do uzrasta kada će dijete biti dovoljno zrelo I sposobno da je razumje takvu kakva jeste, nego od nje praviti mlaku vodu. Drugim riječima, mi ćemo još neko vrijeme čitati Macu Papučaricu I njoj srodne priče. Ali, kada dođe vrijeme, I sve druge, klasične I moderne bajke.