/11 /11

U istom tom malom gradu koji nema centra u kojem žive Tanja i Staša, žive, kao što je i za očekivati, i drugi ljudi. Ne previše njih. Većinom, imućni.

Lijep je to mali grad. Vrlo uređen.

Nikome iz tog grada u finansijskom smislu ne fali ništa, iako toga tamošnji stanovnici nisu pretjerano svjesni. U tom gradu ljudi se međusobno poznaju, nema prosjaka i nema ljudi koji servisiraju druge, bolje stojeće ljude.

Nema gladne djece.

I to je lijepo.

Šteta da građani toga nisu svjesni…

No, ta njihova nesvjest nije moja tema.

To su, zapravo, Tanja i Staša.

Obje su cijeli svoj život, ako izuzmemo vrijeme koje im je oduzelo školovanje, jednoj više, drugoj manje, provele u gradu koji ću zvati G.

Tu, u grad G, došle su čim su ih mame rodile u bolnicama i gradovima koji će se kasnije zauvijek zvati njihovim rodnim, jer u gradu G, jasno, nema bolnice.

Staša ima preko četrdeset godina. Ima i mamu i tatu. Sa njima, u velikom stanu u kojem nema prašine živi i njezin muž.

On je tih.

Ne znam da li je oduvijek bio tih, ali sada je tih.

Jer ga, zapravo, niko ništa ne pita.

Osim što ga se subotom opomene da očisti kupatilo.

Kao i svake subote.

To mu se priznaje.

To da zna lijepo očistiti kupatilo.

Drugo ništa mu se niti priznaje niti oduzima.

Jednostavno ga se ne tretira.

Osim, kad šta pogriješi.

On smije pogriješiti sasvim malo.

Na primijer, popiti pivo s prijateljima.

Onda ga Staša prezire.

Ili, recimo, smije ponekad jesti bijeli luk.

I tada ga prezire.

I otjera da spava na kauču.

Jer, njoj smrdi.

Staša i njen muž nemaju djecu.

Ne samo zato što on nema kičmu.

Nego zato što je ona razmislila i odlučila da i nema baš dobre nerve da bi imala djecu.

Tako je rekla.

A, vjerovatno je mislila da bi se onda moglo desiti da ona izgubi status djeteta. I da bi možda morala početi, recimo, kuhati.

I snositi makar kakvu odgovornost.

Ali, zato Staša svaki dan ima tuđu djecu. Jer je učiteljica.

Svaki dan bavi se nekom djecom čije talente ili strahove ili strasti nije sposobna otkriti jer se rodila socijalno i emotivno tupa.

Zato možda i nije kriva.

Ona prezire svaki otpor koji joj učenici pruže i svako odstupanje od uobičajenog, što čak i ne mora biti normalno.

Prezire svaku inovaciju i ne propušta niti najmanju moguću korist koju joj život pruža.

Ona ima kratku gustu kosu i toliko je glupa da još uvijek vjeruje u one maloumne priče o tome kako joj je kosa gusta zato što je čitav život kratko šiša.

Ona za svoje godine izgleda dobro. Neuređeno, neženstveno, ali mladoliko. Koristi skupu kozmetiku, ali to isključuje bilo kakve dekorativne elemente u istoj.

Ona trača svoje kolegice koje su s godinama dobile stomačić, ali to nije učinilo da joj se dignu njezine minijaturne obješene sisice.

Ona čuva sve one računčiće kad plaća karticom i poredi ih svaki mjesec s izvještajem, i tako se već godinama, iz mjeseca u mjesec, uvjerava da je banka opet nije zeznula. Ali nikad se ne zna…

Ona nikada, ali baš nikada ne psuje i uvijek, ali baš uvijek, čak i kada postoji opasnost da je  neće razumjeti, govori pravilno, određenom visinom glasa.

I, kada je uznemirena, trudi se to ne pokazati. Ali žmirka. I pomjera nos, kao ježić.

I neki ljudi to dobro imitiraju…

Ona, vjerovatno, u svom životu nije spavala ni sa kim drugim osim sa svojim mužem. Vjerovatno i sa njim zastrašujuće rijetko. Ali, više zato što se nije usudila i što je potpuno aseksualna, nego zato što ima visokomoralne nazore dobre hrišćanke.

Staša i njen muž zarađuju dobro. I svako ima svoj novčanik. I pare se ne mješaju. Staša i njen muž ni prošle ni ove godine nisu išli na godišnji odmor. Zato što su renovirali kupatilo. Stašino renovirano kupatilo je sterilno i blijedo žuto. Jer se Staša boji boja. I života. U Stašinom kupatilu su tri ormarića. Za četvrti, onaj za njenog muža, nije bilo mjesta. Koga briga?!

Staša se ne depilira. Niti pazuhe. Staši i njezinoj porodici ne treba mašina za pranje suđa. Jer oni odmah peru sve što isprljaju i nikada ne bi uspjeli da je napune.

Na drugom kraju malog grada G, u moderno opremljenoj kući u kojoj ima i prašine živi Tanja, koja ima preko trideset godina, njezin muž i njezina djeca. I ona i njezin muž puše. Tanja je izrazito talentovana za mnogo toga, ali baš poput mnogih talentovanih, i bolno lijena, tako da svog talenta ima malo. Ali, svijet oko nje ima puno. I, uglavnom je srećna. Jer se zna usrećiti. I ima sretnu i veselu djecu koju posmatra i osjeća i koju poštuje. Tanja je u raznim periodima života spavala s većinom odraslih stanovnika grada G. Tanja je u svom životu, dosta kraćem od Stašinog, bila i debela i vitka. I imala je sve boje kose na glavi. I briga je šta ko o tome misli. Tanja zna kuhati. I treba mašinu za pranje suđa. Šminka se, ponekad i agresivno mnogo, i depilira.

Ne boji se boja, i oblači se tako da ju se da opaziti na cesti.

Tanja se puno smije, Tanja sluša ljude, Tanja se šali i psuje, Tanja nema zakržljalo srce.

Tanja ponekad i pije s prijateljima i zbija šale na račun seksa i same sebe. Tanja intenzivno primjećuje svog muža. I o računima, svakojakim, ne zna ama baš ništa. Ona vjeruje da je banka neće zeznuti i vjeruje ljudima. Jer vjeruje da su dobri. Čak i kada nisu.

Tanjino kupatilo je veliko, u njemu je prostora za sve njezine ukućane.

Njeno kupatilo je veselo i zanimljivo, u njemu vise grudnjaci i po zidovima su boje.

I cvijeće.

Tanja i njezina porodica svake godine idu na more. I to ne ovisi o godišnjim investicijama. Već o trenutku.

Staša sistematski izbjegava Tanjino društvo, uz najrazličitije, prilično maloumne izgovore. Tanji je svakako svejedno.

Kada dođete u grad G s namjerom da tu i ostanete, bar neko vrijeme, dobronamjernici vas upozore: družiti se sa Stašom je dobro za vaš ugled. Jer, Staša je društveno prihvatljiva.

Biti viđen s Tanjom škodi ugledu.

Pa, ako je čovjeku više stalo do ugleda nego do duše…