/11 /11

Priča o sunašcu počinje daleke 2005. kada su se gospodin i gospodja Brusnica (narodu poznati kao Leva) u naletu velike ljubavi vjenčali. Godinu dana kasnije su poželjeli  imati bebu i od tada kreću sve njihove nezgode. Dvije godine kasnije dobijaju dijagnozu Primarni sterilitet koju prati jako puno bolnih i skupih pretraga i postupaka. Gospodja Brusnica se na to nije previše obazirala. Ona je željela jedno malo mirisno klupko koje će biti uporno na nju i imati čelične živce njenog muža. Godine su prolazile a Brusnice su i dalje pokušavale i pokušavale. Ponekad bi upale u fazu dubokog očaja i razmišljale da odustanu ali uvijek bi se desilo nešto što bi ih trznulo i natjeralo da krenu dalje...

I tako u januaru 2013. gospodja Brusnica je upoznala dr. Murata i odlučila da da šansu i klinici Euromedical. Par dana kasnije počinje sa bockanjem i sa nestrpljenjem čeka nastavak priče. 20.02. se dešava ono što zovemo punkcijom i danom kada su jajne stanice oplodjene a pet dana kasnije gospodja Brusnica dobija najljepši rodjendanski poklon na svijetu, dvije malene tufne koje dobijaju šansu da postanu bebe. Samo 10 dana kasnije Brusnice su saznale da su trudne uz sveopšti šok i nevjericu te ubrzo vidjeli svoje tufne na UZ a potom vidjeli i drage kuckalice.

E sada ide ono što u literaturi nazivaju zapletom radnje kao da već nije bilo dovoljno zapetljano?! U 9. sedmici trudnoće gospodja Brusnica je dobila strahovito krvarenje i umalo izgubila svoje tufne. To je rezultiralo posjetom Jezeru od sedam dana, upoznavanjem dr. Lejle, strogim mirovanjem i tek rijetkim izlascima iz kuće zbog kontrola kod dr. Begića. U 14. sedmici smo registrovali prve kontrakcije a u 20. smo opet posjetili Jezero zbog kontrakcija i urinarne infekcije. Dvije sedmice kasnije tročlani tandem opet ima turistički posjet Jezeru jer su tufne imale dernek koji je prouzrokovao kontrakcije i doveo do toga da je gospodja Brusnica morala na hitni serklaž i opet se podvlači strogo mirovanje. Četiri sedmice kasnije gospodja Brusnica se zvanično seli na Jezero koje počinje doživljavati kao vlastitu kuću. U 27. sedmici trio završava na tokolizi i jedva ostaje u kompletu, u 28. dobija Dexametazone koje od milja zovemo Dexe ( kako volim ove boce), dobijamo temperaturu i završavamo na intra venskom antibiotiku a već tri dana kasnije čisto da ne bi bilo dosadno gospodja Brusnica dobija i Holestazu ( nekakvo glupo štekanje  jetre koje se ponekad dešava trudnicama). Gospodja Brusnica je sve to podnijela sa osmijehom pitajući ljekare da li postoji još neka dijagnoza koju su joj zaboravili napisati u karton i onda paf! Jedan savršeno uobičajen pregled prerasta u trenutak koji će pamtiti cijeli svoj život.

Lik dr. Lejle koji se kroz cijelu priču provlači kao dobra vila iz bajki koja bdije nad dobro poznatim triom i čuva ga od svih zala ovog svijeta obavještava gospodju Brusnicu da tufne jako lijepo napreduju, da se cerviks totalno skratio, da opet mora na tokolizu i da ako se kontrakcije pojačaju, ako prokrvari ili prsne vodenjak ide na hitnu sekciju u suprotnom idemo na zakazanu u 34. sedmici jer je njena maternica koju od milja zove garsonjera postala pretjesna za tufne a bio je tek petak 13.09.2013 i 31. sedmica trudnoće...

Sat vremena kasnije kontrakcije hvataju ritam koga ja iz zabave počinjem pratiti i uvidjam da se javljaju svakih 5 min u isto vrijeme dobijam instrukcije da više nema klope i pića. U 15h obavještavam gospodina Brusnicu da pripremi hitne brojeve u slučaju da krene porod i da treba zvati banku matičnih stanica. U 16.30 počinjem krvariti a u 17h mi dr. Lejla skida serklaž i tako odlazim na pripremu za hitnu sekciju. U salu me spustaju sa kontrakcijama na 2 min. Nije bilo strašno jer sam sve predisala iako nisam znala kako da dišem, nisam čak bila ni na jednim vježbicama. Radila sam to po instinktnu totalno skoncentrisana na činjenicu da bebe dolaze. Nije me bilo strah. Naprotiv željela sam da sve bude što prije gotovo kako bih saznala kako su moje bebe. Psihički sam bila pripremljena na činjenicu da će tufne morati na odjel Neonatologije na Pedijatrijskoj klinici kao i na činjenicu da ih neću moći vidjeti dok me ne otpuste iz bolnice. Bebe su rodjene u 19.30 (Adi) i 19.31 (Jan) sa težinom od 1730 i 1630 gr i dužinom 44 i 40 cm. Nakon sekcije postajem svjesna koliko Carski rez nema veze sa bezbolnim radjanjem i da uprkos Trodonima osjećate strahovit bol. S obzirom na moju totalnu fizičku iscrpljenost prije operacije, sekciju sam prilično teško podnijela te na odjelu intenzivne njege ostala dva dana a na odjelu Periperija jos tri pitajući se kako neko samoinicijativno može tražiti da mu se napravi TO.

Priču o sunašcu završavam 34 dana nakon rodjenja mojih beba i 7 dana nakon njihovog izlaska iz bolnice. Dom Brusnica je konačno ispunjen dječijim plačom i pelenama a pužek i ja konačno imamo krunu naše ljubavi. Bebe me u potpunosti zaokupljaju i čini mi se da sam se svih sedam godina spremala da budem mama dvije bebe istovremeno

Ova priča je rezultirala sretnim završetkom samo zato što smo se usudili sanjati i što nikada nismo odustali od ostvarivanja naših snova.

Čiča miča gotova je priča!

Indiana Husić- Šabanović