/11 /11

Predivno junsko jutro u ljubljanskom kafiću koje, uprkos svježini, prijeti da će se pretvoriti u dan  s ambicijom da glumi ljetni na arapskom poluotoku. Dok je još lijepo, dok još čekam poslovni sastanak, radim ono što najviše volim – sjedim, pijuckam kafu, razmišljam, posmatram ljude oko sebe. Ne provjeravam Fejs na pametnom telefonu. Pa ne zato što sam pametna i svjesna pretjerane upotrebe monitora i monitorčića. Jer nisam. Ovisna sam, i da živim u, recimo, Americi, možda bih i dijagnozu dobila da imam vremena i para za skupa liječenja besmislenih ovisnosti. Već zato što sam se, a tek je devet ujutro, već triput iznervirala.

Prvo kad pročitah opravdanje sarajevskog ministra kulture i sporta zbog nepismene čestitke fudbalskom prvaku države. Hajde što je izjavio da ko radi taj i griješi, i tako elementarnu nepismenost klasificirao kao poslovnu pogrešku, već je hladno svalio sve na svoje saradnike, rekavši da nije ni pročitao čestitku koju je potpisao. To, ministre. Naravno da se opet malo protresla gora i rodio miš, kad smo već, i ministar i ja, kod narodnih izreka. Šta će, jadan, kad je prezaposlen. Ubija se od organizovanja i sponzoriranja sportskih događaja. Od finansiranja i potpore establiranim i neestabliranim pozorištima, od promocije objavljivanja nekomercijalne, umjetničke literature, od poticanja mladih muzičara…

Moj drugi promašaj jutra je slovenački pčelar, iliti, kako mu piše na profilu »beekeeper«. Osim što prodaje med i uništava ideju starodavne gong terapije, neutemeljeno je mistificirajući teorijama o čudesnoj svetosti, čovjek, zovimo ga Dule, svakodnevno mnogo puta napiše post koji, vjerujem, klasificira kao poruku mira, ljubavi, duhovnosti… Sve to velikim slovima, bez upotrebe interpunkcije i s toliko grešaka da je teško povjerovati da je pomenuti duhovni vođa ikada prošao pored osnovne škole, a ne završio je. E, danas je objavio priču o tome kako operacijski sistem Windows i njegov otac Gates, svakodnevno ubiju na hiljade ljudi! Ne skontah kako. Ali, nije mene potresla Duletova nebuloza, mazohistično ih čitam više puta na dan. Naprosto mi je dah uzela činjenica da duhovni vođa Dule ima ravno hiljadu sljedbenika (Gates bi ih, po teoriji njihovog vođe, sve u jednom danu potamanio), i svi oni se slažu s njim. Komentiraju, podržavaju, pišu i pišu, mahom upotrebljavajući taj strašni operacijski sistem za održavanje međusobne komunikacije. Sjetih se filma genijalnih montipajtonovca »Žitije po Brajanu«. I nisam sigurna da li bih plakala ili se smijala.

A treća pričica: otkrih slučajno, guglajući hotele u blizini distrikta Brčko, da u nekom gradiću kojeg se klasificira kao najmlađi grad u BiH, postoji Trg Draže Mihajlovića!  Piše! Pročitala sam barem deset puta, nadajući se da sam ipak malo disleksična. Ili da mi je naočalama istekao rok trajanja. Ili bilo šta. BILO ŠTA! Ne… Trg Draže Mihajlovića. Fakat. Fakat? I razmišljam nešto… Kako bi bilo da dođemo negdje u germanski svijet i hotel nam se nalazi na Hitlerovom trgu 5?!

Žene za stolom pored mene, njih tri na jutarnjoj kafici, glasne, baš glasne, kao što samo mi žene znamo biti, komentarišu svakoga ko prođe. U stilu: »Prekratka joj suknja.« »Jao, kako je ružno kad žene u tridesetim imaju tako dugu kosu.« »Konobarica sigurno ima umjetne sise.« I tako dalje… Pogledam ih. Možda su u svojim četrdesetim. Slabo procjenjujem godine. I pošto se trudim biti politički korektna opisaću ih ovako: sve tri su prilično prekomjerno teške i nijedna ne bi spadala u kategoriju njegovanih žena koje brinu za sebe i svoju pojavu u društvu. Ali pričaju, šta će. Ne mogu drugačije, kad ne znaju ništa drugo, beli.

Nedavno mi jedan roditelj, u priči o dječijem obrazovanju, reče »ma, samo da su zdravi.« I jeste tako. Da su nam zdravi. Kad imaju malo povišenu tjelesnu temperaturu umiremo od strijepnje i straha. Sve to poznajemo.

Ali, kada su nam već zdravi, jednostavno moramo učiniti sve što možemo, i svakodnevno povećavati svoje mogućnosti, da im pomognemo da ne postanu ovce zadovoljne ministrom ili pčalarom s početka priče. Ne pričam (samo) o obrazovnom sistemu. O njemu svi znamo sve – katastrofalan je i jedina sreća kojoj se možemo nadati i koja je mene s mojim kćerima snašla – je da nalete na učiteljicu u obliku divnog ljudskoog bića.

Moramo pomoći svojoj djeci da se za zdravo tijelo i duh bave sportom. Da jedu različitu hranu. Da putuju. Da uče strane jezike. Da upoznaju nove kulture. Da poštuju drugačije. Da nauče da je puno prostora za humor, iako ne ismijavaju tjelesno ili mentalno oštećene. Da sviraju instrumente. Uživaju u kompleksnijoj muzici od one u kojoj ponavljaju dva akorda i dva stiha. Da spoznavaju matematiku na zanimljiv način. Da tolerišu sve osim gluposti… Moramo…

Možda mi nećemo za sebe popraviti svijet. Ma, sigurno nećemo, jer to je svijet u kojem Dule pčelar ima hiljadu sljedbenika i trgovi se nazvaju po najnegativnijim historijskim ličnostima.. Ali, ako učinimo sve da naše male glave postanu jednom pametne odrasle glave koje misle i mogu na kafi sa prijateljicama voditi konverzaciju koja isključuje zlobu prema slučajnim prolaznicima, možda će njihov svijet biti bolje mjesto? Možda će se oni uspjeti izbriti protiv korumpiranih idiota na vlasti, protiv gladi u svijetu, za životinje koje izumiru, za vodu koje je sve manje… Budimo realni, nama nisu ostavili puno… I ni sami se nismo ko zna kako trudili. Jer da jesmo, niti bi u mojoj prvotnoj domovini ministar s početka priče bio ministar, niti bi u mojoj novoj domovini nepismenog pčelara slijedile mase… Zato nam ne preostaje mnogo. Zapravo, ne preostaje nam ništa drugo nego da dižemo standarde. Da činimo sve da naša djeca postanu pametni odrasli ljudi, a sadašnji pčelari i ministri manjina… I, iako sam sada možda i veći utopista od Thomasa Morea glavom i bradom, neka sam. Znam, da je to jedini način. Svim silama protiv gluposti i zatupljenosti -  obrazovanjem!