/11 /11

A taj bi bio plaćan u skladu sa (ne)primanjima njenog jedinog roditelja, mame, koja bi imala sve moguće olakšice da ide studirati, tražiti posao i sebe, ne odvajajući se od svoje potomčice.

Piše: Adriana KUČI

Nije da Mia ne može u vrtić samo zato što nevjerovatno i apsolutno glupa zakonska formulacija njezinu majku ne tretira kao samohranu. Mia ne može u vrtić zato što je teta na čelu institucije osoba kojoj je mnogo važnija njezina v.d. fotelja, od humanog pogleda na situaciju.

Nije zakon božje djelo.

Napisali su ga ljudi.

Nije u tom trenutku kada su ga pisali bilo pametnijih, izgleda.

Znači li to da ih ni sada ne smije biti?

Ne zaboravljajmo neprestano tu perspektivu.

Kada se ljudima omogući odgovorna funkcija to ne znači da potpisuju uhodanu poštu i sjede na fotelji.

To znači, između ostalog, da upotrebljavaju glavu i donose odluke zasnovane na zdravoj pameti. To ne znači da se drže maloumnih zakonskih odredbi kao pijan plota i primaju svoje redovne budžetske plate samo zato.

Danima razmišljam o javno ispostavljenoj priči o Miji, unučici kolumniste Zvonimira Nikolića. Ako ima ko da ne zna – mala Mia koja u ovom mjesecu puni dvije godine, uprkos činjenici da je odgaja veoma mlada mama koja nema posao, a ni, prema vlastitim očekivanjima, završeno školovanje, te živi u domu svojih roditelja, jednostavno nije primljena u vrtić!

Zašto?

Zato što gospođa koja vrši dužnost direktorica JU Djeca Sarajeva zakon tumači tako da Mia nije dijete samohrane majke.

Zato što Mijina mati nije donijela potvrdu da je tata umro, pa Mia nije dobila dodatne bodove koji bi je uvrstili među primljene. To što tate nema na rodnom listu i nigdje na slici – ne igra u očima vrtićkih funkcionera apsolutno nikakvu ulogu. Tate nema, dobro. Ali, sve dok tata nije mrtav mama nije samohrana i zdravo, žurim.

Koga briga kako će mama završiti faks, kako će tražiti posao, kako će se osamostaliti i postati koristan član društva?!  Na tom putu nas ne zanima nijedna – ni Mia ni mama.

I mi bi svi trebali klimnuti glavom u stilu:

»Aha, tako znači, gospođo direktorice. Dobro, dobro, hvala za informaciju, ne zamjerite na smetnji.«

Da se je Mia rodila svojoj mami drugdje, recimo, u samo pet stotina kilometara udaljenoj državi Evropske unije koja i sama ima mnogo finansijskih problema, ne samo da bi bila na prioritetnoj listi za dobijanje vrtića. Ako bi se njezina mlada mati odlučila za studij u drugom gradu obje bi imale pravo na studentski dom, nadstandardni smještaj po relativno niskoj cijeni – jer, zaboga, mati je nezaposlena studentica, a Mia bi imala pravo ići u vrtić od jedanaestog mjeseca u sklopu studentskog naselja, gdje bi, za razliku od sarajevske prakse, dobila, uz ostale zdrave obroke, svaki dan i voće za užinu. Mama ne bi morala dokazivati očevu smrt, niti se uopće baviti postojanjem i nepostojanjem istog … Cijena vrtića bi takođe bila prilagođena (ne)primanjima roditelja … 

Ovo nisu nikakve bajke. Pričam o faktima koji se daju provjeriti. 

Kažu, ne postoje jača bića na svijetu od samohranih roditelja. Vjerujem da je mnogo istine u tome.  Očito, u BiH samo takvi mogu biti samohrani.

Svojevoljno sam izgubila pravo glasa u svojoj domovini. Vi ostali niste. Kada krenete birati »velike vođe« ne razmišljajte u bojama nacija, kako god se u tim kategorijama razmišljalo.

Pomislite na sve one političare kojima je tako beskonačno nejasno gdje ode bosanska mladost. Pomislite na svu djecu koja nemaju pravo ići u vrtić.

Pomislite na to da u Sarajevu radi gotovo duplo manje vrtića nago prija rata kada smo ih mi pohađali.

Pomislite na činjenicu da u državi koja nudi besplatno školstvo plaćate produženi boravak. I školske udžbenike. 

Pomislite na Miu i njenu mamu.