/11 /11

A, iako je ovo moj treći prvi dan u vrtiću, ako računam prvo sebe, pa onda stariju kćerku, opet sam, bez obzira na sve što sam pročitala i čula od pametnih i iskusnih bila, više ili manje,  - nepripremljena.

Prvo, očekivala sam da se potomče, kao i sva druga potomčad kada se prvi put odvajaju od svoje mame i postaju dio odgojno-obrazovnog sistema – rasplače.

A, umjesto toga, ona se ja sama probudila, i, iako nenavikla na jutarnje obaveze, poput malog vojnika, obavila sve što je potrebno, pravilnim redom, te potom nestrpljivo čekala kod izlaznih vrata da joj se pridružimo.

Razveselila se je kada je ugledala tete i silnu dječicu.

Dva dječaka koja su urlala iz sveg glasa u naručjima svojih majki i grčevito ih držala za kosu i odjeću je nisu  zbunila.

Oduševljeno je otkrila da su hrenovke za doručak, ovlaš nas cmoknula i otišla. Svojim putem.

Svojim putem!

Sjetila sam se jednog od pametnih savjeta koji kaže da tugu zbog odvajanja roditelji prenose na djecu, pa sam uspjela sav taj naš privremeni rastanak pregurati s osmijehom, ali samo do izlaznih vrata.

I dok me je voljeno biće koje je uzelo slobodan dan da bi mi pomoglo savladati ovo iracionalno ludilo, tješilo tipa: »Ma, daj, šta ti je!«, vidjela sam da su se i njemu orosile oči.

Nismo još o tome pričali. I znam da neće priznati, da će vjerovatno reći nešto smiješno, kao to da su mu se oči orosile od moje silne patetike, ali ja znam da su nam glavom i dušom putovale iste misli.

Ista mješanica ponosa i sreće i tuge koju, vjerujem, osjete sve mame i tate u tim nekim trenucima kada prelazimo iz jednog životnog razdoblja u drugo.

Potomče je naredna četiri sata provelo veselo i zadovoljno s vršnjacima, pojelo je sve što mu se je dalo i nije bilo oduševljeno idejom da ide kući kad smo se nas dvoje iznova ukazali pred vratima grupe.

A štas smo radili nas ddvoje? Istini za volju, ta četiri sata smo panično željeli potrošiti, ali vrijeme nam je curilo po najsporojoj tarifi.

Pokušali smo šetati šoping centrom, a onda smo se ipak odlučili za šetnju planinom, izbezumljujuću vožnju uspinjačom (za moje pojmove) i (nepotrebno) bliske susrete s kravama...  

Da vrijeme konačno prođe.

Napravili smo i nekolcinu planova koje možemo realizovati lakše sad kad je curičica u obdaništu.

Moja prijateljica Sabine mi se je na sav glas u uho smijala kada me je nazvala i kad sam s njom podijelila svoju tjeskobu. Njen napad smijeha postao je strašniji na moju opservaciju da je mamama koje ne moraju zbog posla, poput mene, ostaviti dijete u vrtiću, teže ukoliko ono plače jer nemaju opravdanje pred sobom.

Moja druga bliska prijateljica Taca je ustvrdila da je Ema sretna u vrtiću »jer me je gotovo tri godine gledala iz dana u dan po cijeli dan, a nije me rodila«.Naravno, da me nasmije. I, iako sam joj rekla da mi uz takve prijatelje neprijatelji uopće ne trebaju, uspjelo joj je.

A ja sam sve to nekako znala i znam – to da mi mame moramo biti sretne jer smo blagoslovljene zdravom dječicom, koja, na normalnom putu razvoja, prohodaju, prestanu sisati, krenu prvo u vrtić, pa u školu, pa odu na more s bakom i djedom, pa na more s školom, pa uskoro, dok trepneš, stigne pitanje  mogu li na more s momkom ili rajom, pa se sa svakom danom kako je matura bliža proporcionalno smanjuje stalna potreba za mamom... I oni odu, onako kako i treba i mora biti – svojim putem.

Kao što smo svi mi otišli iz roditeljskog gnijezda.

Sve sam to znala i znam. Baš kao i sve vi, druge mame, koje ste na svoj način preživjele prvi dan u obdaništu.

Ali, niti jedna od tih istinitih i razumnih misli nije učinila da ona knedla u mom grlu nestane...