/11 /11

Od samog početka svjesnosti o svijetu koji ga okružuje te I o sebi djetešce se samo od sebe prihvati igre, koja, kako vrijeme odmiče, postaje sve sistematičnija I kreativnija, dakle, sve sličnija smislenom radu.

Psiholozi smisao dječje igre pokušavaju objasniti na razne načine. Neki misle da se djeca igraju radi viška snage I tjelesne energije koju osjećaju. Drugi predpostavljaju da dijete nesvjesno u igri ponavlja sav svoj razvoj. Postoji I mišljenje da djeca kroz igru opuštaju emocionalnu napetost. Kako bilo, nema sumnje da je igra veoma korisna za razvoj djeteta. Ona utječe na njegov tjelesni razvoj, na razvoj intelekta, na pridobivanje znanja I isjustava, na djetetov emocionalni razvoj I na njegov razvoj u društveno biće.

Kroz igru mališani krijepe mišiće I nervni sistem, usvajaju različite spretnosti I spoznavaju svoje mogućnosti.  Kroz igru upoznaju I svoje okruženje, kao I pravila koja u njemu vrijede. Na osnovu dobijenih iskustava stvaraju pojmove, uče se razmišljati I pokušavaju riješavati probleme. Igra djetetu omogućava upoznavanje vršnjaka, suočavanje se drugim ljudima, te učenje strpljenju, drugarstvu, obzirnosti, osjećaju za učestvovanje u skupini. Kroz igru djeca uče I značenje važnih pojmova, kao što je poštenje. Uče važnost vrlina kakve su istina I hrabrost. Igrajući se, djeca se uživljavaju u različite uloge koje primijećuju kod odraslih ljudi Kroz igru pokazuju osjećanja, bilo pozitivna ili negativna. S vremenom, kako dijete raste, sadržaj igre se mijenja.

Tako prepoznajemo tri tipa igranja.  

SLOBODNO IGRANJE primijećujemo kod dvogodišnjaka. Djeca stara dvije godine se čak I u grupi djece najradije igraju sama. Zainteresovana su, iznad svega, za upoznavanje svoga tijela. Iako švrljanje, razbacivanje, rastavljanje igračaka, I slična ponašanja često izgledaju kao znakovi neprimjernog ponašanja, radi se zapravo o vrsti igre,, o prirodnoj potrebi, koju, uprkos nagonu, ne smijemo spriječavati. Opasne predmete poput igala, makaza I noževa je potrebno skloniti iz djetetova dosega, jer je objašnjavati opasnost prilično besmisleno. Tek kada bude sposoban neki od tih predmeta pravilno upotrijebiti treba mu ih i dati, uz pouku. Idealno je da djeca ovog uzrasta imaju određeni prostor u svom domu za igru. Taj prostor bi morao biti uređen tako da mališan ima potpunu slobodu zabavljati se kako hoće.

IGRA KROZ OPONAŠANJE se pojavi u trećoj godini. Dijete imitira različita ponašanja I aktivnosti odraslih ljudi. U igri aktivira svoju maštu I projecira je u predmete oko sebe. Tako curica u lutki vidi živu djevojčicu I ravna s njom kao da je sposobna jesti, spavati, govoriti… Ta vrsta igre naziva se I personiifikacija. Kroz to na koji se način djeca igraju psiholozi mogu shvatiti kako se roditelji odnose prema djetetu. Tako će mališanka koja dobiva batine tući I svoju lutku, jer u njoj vidi sebe, a u sebi svoje roditelje, najčešće mamu.  Ili se događa upravo suprotno – u lutki može vidjeti I roditelja kojem se sveti radi zadobijenih udaraca.. Tu vrstu igre nazivamo dramatizacija.

Djeci nije potrebno kupovati jako skupe I dragocjene igračke za igru. Jer, takve, najčešće, služe samo kao ukras I gube svoju osnovnu svrhu. Znana je priča o ocu koji je svojoj petogodišnjakinji sa svakog putovanja donosio čudesne, lijepe I lijepo uređene lutke, svaki put naglašavajući kako su skupe I da ih mora paziti. Djevojčica je, rekao je otac, svaki put oduševljena, ali svaku lutku stavi na policu I igra se samo s starom, uništenom lutkom koju je dobilla od drugarice. Otac je potražio mišljenje psihologa, ne mogavši shvatiti njeno ponašanje. Objašnjeno mu je da dijete te skupocijene lutke doživljava kao ukras. Igra se s onom koja je tome namjenjena, I kroz nju projecira šta god zamisli!

KONSTRUKTIVNO IGRANJE se pojavi krajem predškolskog uzrasta, kada opazimo da se naši petogodišnjaci I šestogodišnjaci sve kreativnije igraju. Znači, rado sastavljaju, grade razne predmete, zidaju kuće, šiju odjeću za bebe… Izgled njegovih rukotvorina mu postaje svakom danom sve važniji., pokazuje osjećaj za estetiku, I kritičan je prema svojim uradcima. Djeca se u ovom periodu poočnu igrati I društvene igre: ganjaju se, skrivaju, igraju igre s loptom… Stvara se zanimanje za dječiju tobnolu, čovječe ne ljuti se, kartanje…

ZNAČAJ IGRE ZA RAZVOJ DJETETOVE OSOBNOSTI je neprocjenjiv. Vaspitači koji su zastupali stajalište da treba dječiju igru neprestano inicirati I usmjeravati otišli su predaleko, te sami unaprijed određivali do samih detalja djetetovu aktivnost u igri. Bili su uvjereni da takvim ponašanjem iz igre otklone nepotrebne “igrarije”, te u nju unesu korisne obrazovne I odgojne elemente.

U suštini je tako da igra koju odrasli neprestano nadziru I usmjeravaju ima negativan utjecaj na dijete. Takva igra ne gradi djetetovu ličnost, ne daje djetetu osjećaj zadovoljstva, te stoga niti nema blagotvornog učinka. No, praksa je pokazala I da je stajalište da djecu u igri nikada ne treba nadzirati I da ih je potrebno prepustiti samimama  sebi – potpuno pogrešno. Događa se, recimo, damala djeca imaju veliku želju za igrom koju bez pomoći ne znaju realizovati. U takvim je slučajevima pomoć odraslih potrebna. Njihova uloga je da pomognu, ako bez te pomoći igra ne funkcionira. No, ne treba pretjerivati da mališani ne izgube inicijativnost, originalnosti I samostalnost. Dakle, ono što dijete može samo – neka uradi samo, čak I ako odrasli pomagač u igri misli da bi mogao I bolje I uspješnije. Takođe je pomoć potrebna ako dijete neprestano vrijeme krati istom igrom. Nije mu loše pokazati I neke druge, zanimljive igre. S time djetetu omogućavamo svestran razvoj. 

Naravno, treba se umiješati I u igru kojom djeca oponašaju neka negativna ponašanja iz života oko sebe. To nije lako, jer jednostavnom zabranom nećemo postići puno, naprotiv, učinićemo je zanimljivijom. Zato je jedno od riješenja u ovakvim situacijama preusmjeravanje djetetova pažnje na nešto drugo, prihvatljivije. Takođe, odrasli moraju reagovati I kada je u skkupini djece jedno od njih stalno marginizirano, kada ga se zapostavlja ili kada mu se dodjeljuju uloge koje niti jedno dijete ne želi prihvatiti. Iz svega ovoga je jasno da se kroz igru razvijaju djetetove funkcije I sposobnosti, u najširem značenju, te istovremeno dobija nova iskustva..

Dječja mašta omogućava originalnost kroz to da u igri dijete povezuje aktivnosti I karakteristike koje u stvarnosti nisu povezane. Na razvoj djetetove mašte u velikoj mjeri utiču kreativne igre, čiji se počeci opažaju već u trećoj godini života. Kreativne igre ne pomažu samo prilikom spoznavanja okoline, već su I važno sredstvo za razvoj moralnih kvaliteta.

U vrtićima se djeca često igraju u grupama. Tada su usmjereni na postizanje zajedničkog cilja. Tada ih je važno navikavatii na dobre međuljudske odnose. No, ipak je najveća vrijednost ovakvog igranja radost koju djeci donosi!. Konkretan rad koji dijete obavlja I realizacija vlastitih ideja, u djetetu izaziva poseban odjećaj zadovoljstva, povećava mu samopouzdanje I osjećaj dostojanstva.

Kreativne igre se daju lijepo realizovati I materijalima kao što su glina, pijesak, drvo… Dok stvara upotrebljavajući ove materijale, dijete si razvija koncentraciju I upornost, da postigne zamišljeni cilj, te sposobnost da ostvari kreativne pobude, na osnovu skupljenog iskustva, sposobnosti analiziranja, spretnosti u pravilnoj orijentaciji u proostoru. Sve te osobine će dijete nužno trebati u svom životu.