/11 /11

Zakačili smo se prstima, kao i obično, i krenuli kroz našu uličicu do druge, obližnje uličice gdje je naš zubar. Padao je mrak, i spontano sam mahnula Njemici Catherini, vlasnici »German Cosmetic Center-a« pored kojeg smo prošli. Ne znam tačno kako, valjda ponukani njome,  počeli smo pričati o kozmetičarima i ubrzo zaključili kako sve žene s kojima imamo kontakte u ovom gradu koji je naš privremeni dom, apsolutno sve osim mene – odlaze kozmetičarima. Ja im ne idem, bez obzira što su ovdje strašno jeftini iz razloga koji, začudo, nemaju veze s parama – ne volim da me boli. I volim svoju kožu. To nisam stigla ni izgovoriti kada je Moj Muž rekao:

»Zašto bi i išla?! Šta ćeš kod mehaničara, kad voziš mercedes?!«

Nasmijala sam se i onda smo nastavili da ćaskamo, ne znam o čemu, a ja sam se sjetila da sam nekoliko dana prije na britanskoj televiziji gledala emisiju o ravnopravnosti spolova u kojoj su sve same pametne, obrazovane gospođe, među kojima nisu baš sve bile muškobanjaste, naprotiv, komentarisale upravo nešto poput ovoga – sklonost muškaraca da žene porede sa stvarima, automobilima, pivom… Koliko sam shvatila, neki je britanski kolumnista počinio težak grijeh, jer je televizijsku voditeljicu uporedio sa zgradom, u želji da joj komplimentira, pa su se gospođe, povrijeđene i euforične obrušile na njega, objašnjavajući kako žene baš n i k a d a ne bi postupile tako. I kako one koje drže do sebe nikada ne dopuštaju takve komentare, jer je »na nama (ženama) da postavljamo pravila i određujemo granice«.

Moram reći i to da atraktivna televizijska voditeljica nije bila među gošćama emisije. Čak je odbila dati komentar.

Hm… Dakle, prema njihovom mišljenju, kada bih bila ovčica koja ga slijepo slijedi,  ja bih sada trebala da se okrenem i čovjeku koji prstima svoje desne drži prste moje lijeve ruke i korača uz mene, kažem da se više nikada ne usudi napraviti ponižavajuće poređenje poput ovoga?!

Ili, ako već nisam dovoljno snažna za takvo što, onda bih barem trebala da se osjećam loše, ma na koji način?!

U mislima sam se vratila na vrijeme kada Moj Muž još uvijek nije bio Moj Muž, kada je tek postajao Moj Svijet…

Jednom prilikom je rekao da ga podsjećam na skupocjen auto koji bi svako želio imati, a kada ga konačno dobije, toliko strahuje da mu ga neko ne ukrade ili da mu se nešto ne desi, da, većina, oni oprosječni, ako ih je spopala sreća da ga se dokopaju, odluče da ga se riješe, ponovo nađu nešto prosječno i - odahnu.

Priznajem, tada mi je to poređenje bilo čudno, ali već sam znala da Moj Muž koji to tada nije bio, nije prosječan i da sigurno zna šta hoće reći.

I, što je važnije, da ja znam šta on hoće reći.

Moj Muž voli automobile.

Moj Muž je oduševljen starinskim modelima mercedesa i mi uvijek zastajemo oko old timera i razgledamo ih.

Moj Muž vidi na motorima nešto što i ja želim vidjeti kada mi pokazuje, ali mi rijetko uspije.

Moj Muž rado gleda »Motors TV« čiju svrhu postojanja ja ne uspjevam dokučiti.

Moj Muž pravi poređenje sa automobilima da mi na svoj način komplimentira i njemu su automobili zanimljiviji od zvijezda repatica i nerepatica i sjaja Mjeseca i ostalih Zemljinih satelita i nebeskih tijala koja nemaju veze s njom… I  mislim da gospođe iz britanskog studija nemaju ništa s tim.

I da niko nema nikakvog prava izvlačiti situacije iz konteksta i od njih tražiti televizijske teme iz do zla boga ispranih područja.

Zubar nam je radio (o) u glavi, a njegova asistentica Lina, Kurdkinja koja slabo govori engleski i ljepušna je, iako ima gadan ožiljak na nosu, mu je, kao i obično, dodavala instrumente. Na odlasku smo joj rekli da pozdravi djecu, dan prije nam je nekako objasnila da ima tri sina, i da su joj samo 23, iako smo mi mislili da ima barem deset godina više. A, onda je zubar rekao da ona svoju djecu vidi jednom mjesečno na jedan dan, jer zakon u ovoj zemlji štiti oca, pa ih je, po razvodu dodijelio njemu… Ona ne može zaraditi dovoljno da ih hrani…

Moj Muž i ja smo poslije išli u šetnju.

Veče je bilo ugodno, proljetno.

Gospođe iz britanske emisije, a već se jedva suzdržavam da ne pišem »babe«, kako ih u svojim mislima i zovem, bi, ako im je već do riješavanja problema širom svijeta, mogle da pomaknu od celulita zabrekle stražnjice i posvete se onim pravim, životnim.

Poput Lininog.

Poput problema svih drugih »lina« i svih onih žena koje uistinu ne mogu da se nose sa svojim životom, a više ni ne vjeruju da uopće zaslužuju bolje.

Babe bi mogle da se bave žrtvama trgovine ljudima, žrtvama porodičnog nasilja, ženskim žrtvama ovisnosti, na kraju krajeva, ako to i nije toliko »IN«, i ostave na miru one koji porede i one koji su poređeni da sami o tome imaju svoje mišljenje.

Šetali smo dalje i ja sam pitala Mog Muža:

»Kada pare ne bi bile nikakva prepreka, kada bismo si mogli priuštiti kakav god zamisliš auto, koji bi najviše želio?«

»Znaš koji.«, odgovorio je Moj skromni Muž.

»Volvo xc90?« pitala sam.

Klimnuo je glavom.

Boli me briga za babe.

I za njihovo nebulozno mišljenje.

Nadam se da ću Mome Mužu biti uvijek lijepa kao što mu je sada volvo xc90.