/11 /11

Dvije su se koze srele, dotakle rogovima, okamenile i – tako je nastao most u Mostaru!

Iako je rečenica koju ste upravo pročitali toliko besmislena i netačna, da bi onaj ko ju plasira morao biti okarakterisan kao prekršitelj i definitivno snositi određenu odgovornost, upravo je to rekla  učiteljica sinu moje prijateljice koji pohađa obavezno predškolsko obrazovanje.

A, ko to još ne zna – učiteljica je iz perspektive petogodišnjaka – najpametnije i najelokventnije biće na svijetu! A i šire! Zna to i moja prijateljica, zato je sinu pokušala objasniti pojam legende (što je, priznaćemo, prilično zahtijevan projekat), te činjenicu da postoje razni mostovi i razne legende, da ljudi, pa i učitelji, ponekad pomiješaju legende, ali da mostove ipak, na kraju krajeva i na početku početaka, grade ljudi... Maleni je fanatično branio učiteljicino, odnosno, sada već svoje mišljenje i tako je, do ko zna kada, informacija da su čudesnu građevinu na Neretvi napravile okamenjene koze, upisana na njegov tvrdi disk. Njegova je savjesna mati pomislila i na mogućnost da mališan, iako bistro dijete, nije pravilno razumio prosvjetiteljicu, pa je s toga porazgovarala s ostalim roditeljima i djecom iz skupine – sva djeca su informaciju shvatila na isti način, većina roditelja je slijegala ramenima.

Jasno, s vremenom će skontati svi ti mališani da ni ovo, naš kao ni Zubić Vila ili Deda Mraz nisu ništa drugo do izmišljotine odraslih.

I, ako gledamo s te tačnke gledišta, onda učiteljica iz naše priče i nije napravila neku štetu. Naprotiv – svima nam je stvorila krasnu podlogu za šale pa se, kad god mališan ode na širenje obzorja ovoj gospođici, pitamo da li će se vratiti s pričom da su krave gradile tvrđave, da je žirafin vrat ozbiljno umiješan u nastanak Eiffelovog tornja, i slično.

No, ako se iole uozbiljimo i pogledamo faktima u oči – smijehu nema mjesta. Jer – učiteljice imaju jednu od najodgovornijih misija na svijetu upravo zato što im ti mali veliki ljudi neizmjerno vjeruju. Ta perspektiva mi, iako ne sudim, jer nemam pravo, dozvoljava da pomislim da je žalosno da se kadar koji se upisuje na ovaj studij ne testira i kroz testove osobnosti da bi se uopće znalo koliko su karakterno primjereni za posao kojim se namjeravaju baviti. A da ne govorimo o nauci, činjenicama, planu i programu... Henry Brooks Adams je rekao da je učitelj osoba koja utiče na beskonačnost, jer je nemoguće reći kada njegov utjecaj prestaje. Drugi, nepoznati autor je izrekao da ono što učitelj na tabli piše život ne može izbrisati...

Nije ovo priča o tome kako su nekada učitelji bili sjajni, a sada su učitelji oni kojima se nije uspjelo upisati na druge škole, iako poznajem puno takvih primjera. Jer, iako mi je kao djetetu prosvjetara pojam »nastavničko vijeće« bio jasan i prije trećeg rođendana, poznavala sam more sjajnih i talentovanih učitelja i u ovim i u onim vremenima...

Nekada je profesija učitelja bila veoma cjenjena. Kako nisam od onih koji slave prošla vremena na uštrb sadašnjice, ne žalim za tim učiteljima koji su bili i strožiji, ali tada roditelji nisu imali potrebu provjeravati učiteljski asortiman znanja i popravljati štetu koju ovi stvaraju.

Kako bilo, ipak je sreća da je mnogo više učitelja koji svoj plemeniti poziv doživljavaju i prihvataju s punom odgovornošću, na jedini pravi način, i čiji najveći motiv za učenje mališana nisu slobodan juni, juli i avgust. Takve ne bi bilo pošteno trpati  u isti koš učiteljicom s početka priče. Za koju se nadam da će se dobro udati. I prestati raditi. Ili barem, magstrirati i doktorirati i naći plaćeniji posao, ali daleko od djece. Jer, to je jedina nada koja nam preostaje. Zato što smo protiv sistema nemoćni. I zato što njezini nadređeni, čak i da im se roditelji požale, a svi znamo da neće, neće vidjeti ništa neprihvatljivo u nebulozama koje plasira u divne male glave željne znanja. I zato što u društvu koje se svakodnevno sreće s egzistencijalnim problemima ova učiteljica nije na listi prioriteta koje je potrebno riješavati... 

Tako je. Nažalost.