|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!

Moja porođajna priča: Amrino RR

Višnja Tomić, Uredništvo Ringeraja.ba, 4.5.2010
03.03.2010. To jutro sam trebala na redovnu kontrolu i CTG. Termin mi je trebao biti sutradan ali obzirom da sam prvu trudnoću „prenijela" osam dana, na neki sam se način pribojavala da će se to desiti i ovaj put.
Ključne riječi:

image
/11


A iskreno, već mi je bilo dosta svega. Postala sam teretna i teška sebi (a vjerovatno i ostalima). Kako mi je cijeli protekli mjesec bio jako mučan i tegoban (stariji sin Hamza je morao ići na operaciju kile pa sam proživjela najgore dane u svom životu) nekako sam osjećala kako gubim onu pozitivnu energiju koja je u meni još uvjek postojala.
I tako, budimo se mi to jutro, oblačimo i spremamo se da krenemo u bolnicu na moju kontrolu ali…Hamza je nezgodno pao i udario potiljkom o ćošak zida. Odmah mu je iskočila tako strašna čvoruga, veličine ping-pong loptice koja je još po sredini imala i rasjekotinu, da sam  jedino uspjela da vrisnem i tražim od MM hladne obloge. Dok je on plakao ustala sam i po prvi put u životu popila dva Persena za smirenje. Osjećala sam se uzasno!!!  
Umjesto na mojoj kontroli završili smo na CUM-u na snimanju. Moj sin je plakao cijelo vrijeme i žalio se kako ga boli glavica a meni je to, nakon što je operisan, bilo previše i jedva sam se suzdržavala da ne počnem vrištati od muke. Hvala Bogu, snimak je bio uredan i on se nakon nekog vremena malo smirio tako da smo ipak otišli i na kontrolu.

To je bilo oko 13 sati. Hamza je zaspao mužu na rukama (nije mogao u  AS) pa sam ja vozila. Na kontroli su mi uradili CTG i UZV a ja sam imala kao neke blage bolove. Moj doktor me upitao zašto pravim face i rekla sam da imam „lažice". Pitao me jesam li sigurna da to nisu kontrakcije a ja sam se samo slatko nasmijala i rekla da 100 % jesam i da bih voljela da jesu jer ne boli mnogo. Krenuli smo kući.

Kako ja nisam tog dana nista pojela (osim ona dva Persena hahaha) stali smo usput da kupimo pitu. Tu i tamo sam i dalje imala neke bolove koji nisu bili tako jaki ali sam ponekad morala i da dooobro usporim vožnju a dok su me druga auta obilazila i preticala MM je samo gunđao nešto u smislu „Pa valjda se još nećemo i slupati" i „Nije valjda da se SAD poradjaš" (hahahah). Prije nego smo stigli kući svratili smo u granap da Hamzi kupimo „nešto", kako on to kaže, a meni su bolovi postalali sve jači. Tete u granapu su me gledale kako pravim face i uspuhujem i mislim da su jedva čekale da izađem samo da im se ne porodim tu. Stigli smo kući i konačno sam se dokopala pite! Kako sam gladna bila!!!

Došao je i svekar i nakon nekog vremena, gledajući mene kako uspuhujem, samo je konstatovao: „Bogami je tebi to svakih 5 minuta! Ja odoh odavde!". Meni je to bilo jako smiješno ali u neku ruku sam se “utrtala” jer iako bolovi nisu bili tako jaki javljali su se dosta često.

Nazvala sam svog doktora i rekla da nisam sigurna jeli krenulo ili su lažnjaci a on je rekao da ce se vratiti u bolnicu (bio čovjek kreno kući) pa da se nađemo tamo za 20 minuta. Svekar je otišao kući i poveo Hamzu. Htjela sam da ga izljubim i izgrlim jer sam znala da ga možda neću vidjeti više taj dan ali on je bio zainteresovaniji za vožnju liftom.

Nastala je panika... Pa ja još nisam sve bila ni spakovala!!! Bolovi su postalali jači i više bez MM-a nisam uspjevala da ih predišem. On me masirao po leđima i baš mi pomagao. Nekako smo se spremili i krenuli. Bolovi su se, umjesto da učestaju, urijedili i već sam počela rondati i kukati kako sam bezveze zvala doktora, kako je garant prerano i kako će me ostaviti u bolnici a ja garant nisam ni prst otvorena.

Stigli smo do bolnice. Ušla sam u sobu za preglede a unutra moj doktor i nekoliko srednjoškolaca na praksi. Začudo, nisu mi zasmetali. Legla sam na sto. Pregled nije bolio a čula sam ga samo kako govori: „Pa ti otvorena 7 prstiju". Jao, niko sretniji od mene!  Počela sam se smijati i plesati u onoj sobi a one seke su me blijedo gledale (jadne, ništa još ne kontaju...). I onda brze-bolje na sprat. MM i jedna sestra su išli sa mnom. Nisam htjela u lift nego pješke. Bolovi i dalje super podnošljivi.
E onda ulazim u prijemnu sobu, oblačim spavaćicu i konstatujem da sam zaboravila papuče! Nema veze, daju mi oni neke svoje a doktor mi se smije. E sad, raspravljamo se nas dvoje. On mi fino kaze: „ Amra, moraš me sad slušati! P usti mi one svoje fix ideje"... Hoće da mi probije vodenjak. Ja ispitujem zašto, mora li, hoce li me boliti? I on i sestra i dr. Puzic me gledaju i smiju se. Njima je to rutina i sve ja to kontam a ja ni sama ne znam šta ću i kako ću. Na kraju popuštam i prepuštam mu se. Niti sam imala snage a ni volje da „tjeram svoje" a da budem iskrena ni sama nisam znala šta tačno želim.

Liježem na sto, zmirim. Osjećam pritisak i bol a onda i vodu kako izlazi iz mene. Boli me ali on i dalje ne prestaje. Uzas! Sestra mi stavlja braunilu, osjecam iglu u ruci ali kaže da mora ponovo jer ne moze da mi nađe venu. Bode mi drugu ruku. Pitam jeli to „drip" kaže jok, buskopan da me malo opusti. Bolovi su prestali. Ja pričam s njima cijelo vrijeme ko navijena. Muntam ih da me ne sijeku. da mi govore šta i kako da radim. Dižem se sa stola i osjetim nešto ljigavo među nogama. Krećem da uzmem svoje stvari i da idem u sobu. Usne mi odjednom postaju jaaako suhe a ja ne mogu da skontam gdje ću naći vodu. Odjednom me obuzima slabost i imam osjećaj da ću se onesvjestiti, mrači mi se pred očima. Uspjevam dozvati sestru. Ona i doktor me uzimaju pod ruku i vode a ja govorim kako ne mogu da hodam. On me zeza, kaze da me MM gleda i da ne budem peka ali mene noge ne slušaju. Bol je došla tako jako i iznenadno da sam se oduzela. Oni me vode a ja kao u bunilu. Pitam ga šta mi je to uradio, super sam podnosila bolove a sad je nepodnosljivo. On kaze da mi on ništa nije uradio nego MM. Uspjeva me nasmijati. Odjednom smo u sali. Ne razumijem zašto me nisu odveli u sobu i otkud da već idem u salu kad sam tek stigla a već se penjem na sto. Lezim, gledam u plafon i tako poznato svjetlo. MM ulazi u salu obučen kao vanzemaljac i kuka kako mu je vruće. Joj, od bolova ne mogu da mu se smijem. Cijelo vrijeme ih molim da me ne režu i da mi ne skaču na stomak (to mi je prošli put nekako teško palo). Osjetim njihove ruke kako nesto „čačkaju". Daju mi još nešto u venu a meni loše. Bol i neugoda i odjednom ih čujem kako mi govore „Hajde". Pitam šta? Pa hajde tiskaj, kaki... Meni ništa nije jasno jer uopste nemam nagone. To im i govorim ali mi oni svejedno samo govore „Hajde". Ja tiskam iako nemam potrebu. Njih troje me hrabre a ja se napinjem koliko god mogu. Mnogo mi je teško. MM me drži za ruke. Boli me i imam osjećaj kao da će mi glava eksplodirati. Među nogama osjaćam žarenje. Očekujem da čujem bebin plač ali ne,  kratki predah... Dišem pa opet ispočetka. I tako tri puta sve dok beba nije izašla.

Naš Imran se rodio 03.03.2010 u 15.50. Bio je sav umazan i jako čudne boje. Imao je  56 cm i 3900 g. Ja sam samo uspjela reći: „Dajte mi ga". Babica mi ga je spustila u naručje, onako prljavog tek rođenog...Joj!!! MM i ja samo govorimo „Evo ga, evo ga!". Pokušavam da ga stavim na grudi da doji ali on se umirio i spava. Sestra ga nosi da ga očisti, MM i doktor pričaju. MM kaže kako je očekivao da je to mnoooogo teže (to konstatuje on, kao pasivni posmatrač !?!), doktor dobacuje kako je teže u rovu...i sl...?! A babica i ja ih gledamo i ne možemo da vjerujemo šta slušamo. Ma vas dvojica bi crkli da se trebate porodit, kontam ja u sebi. Imam osjećaj da i babici to isto prolazi kroz glavu. Ja i dalje ne mogu da skontam šta se desilo. Sve se desilo takvom brzinom da mi mozak još nije obradio ni ulazak u bolnicu a ja se već porodila. Opet su mi ga dali, onako zamotanog kao kiflu. MM nas snima i ljubi. Opet ga odnose. Pukla sam pa me moraju ušiti i to je bilo najbolnije od svega. To je prvi put da sam vrisnula. Došlo mi je da plačem iz sve snage i da doktora, koliko god mi drag bio, spucam nogom u glavu ali MM me hrabrio i eto nekako je i to prošlo. Dižu me na noge i ja idem do svoje sobe. Soba br.1, kao i prošli put. Čak je isti i krevet, onaj prvi.
Onda ide ležanje, upoznavanje sa cimerkom. Prošla su skoro dva i po sata. Još uvijek niko ne dolazi a meni se piiiški. Imam osjećaj da ću se upiškiti tu u krevetu i jedva uspjevam dozvati sestru. Uspjela sam se sama dići na noge. Ušla sam u wc i umila se , piškila (jedno 10 minuta) presvukla se i vratila u krevet. Donijeli su mi bebicu i odmah je počeo da doji. Niko sretniji od mene.  I iako do tada nisam mogla ni da zamislim da dojim neko drugo dijete osim Hamze sve je tako prirodno i lagano. Osjećaj je super. I eto,prosle su vec gotovo tri sedmice a ja još uvijek nekako zbunjena. Ne mogu da vjerujem da se sve tako brzo odigralo. Postporođajni oporavak je prošao mnogo bolje nego prvi put. Od prvog dana sam mogla gotovo normalno da se krećem, da pomalo sjedim, ustajem, hodam (prvi put mi je to bilo nezamislivo prve sedmice). I ono što sigurno znam je to da su prvi i drugi porod potpuno drugačiji (prvi 13 sati jaaaakih bolova, ovaj put sve ukupno trajalo oko 3-4 sata). Ko zna, da Hamza nije pao to jutro možda se ni ja ne bih porodila ali kažu da slučajnosti ne postoje.
Hamza je , hvala Bogu, od prvog dana super prihvatio bracu baš kao da je oduvijek s nama. Ljubi ga, grli i prvi ga cuje kada zaplače. Dojim ih obojicu i mislim da je i to dosta doprinijelo nepostojanju ljubomore. Nekad se desi da Hamza doji a da beba zaplače i on odmah prestane i kaze: „Idi Imanu" … duša moja draga a meni dođe da plačem što od sreće što od ne znam ni ja čega....
Hvala ti dragi Bože što si nam poklonio jos jednog sina, hvala ti!
 (Amrino RR)
 
Sretno djetinjstvo Imranu, njegovom bratu Hamzi  a njihovim roditeljima da im sinovi budu vječna svjetlost kroz život, želi RR.ba
Žgaravica (gorušica) u trudnoći
Osjećaj peckanja, koji se događa u gornjem dijelu abdomena, rezultat je kiseline koju proizvodi vaš želudac, i koja odla...
8
Odlučili ste se za Nifty test?
Procedura je sljedeća…
3
Put do bezbrižnog sna
Oba puta kada sam ugledala onaj »magični plusić« , uzimala sam ga nekako sa zadrškom. Svi te plaše da još uvijek postoji...
3
Tri ultrazvučna pregleda u trudnoći
Prema uputstvima društva za perinatalnu medicinu, ultrazvučni pregledi nužni su barem jednom u svakom tromjesečju, odnos...
3


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:





Anketa

internet
gvendolina

Koliko dnevno provodite vremena na internetu...ali iskreno molim:)

15-30 min (22%)

30-60 min (10%)

1-2h (15%)

2-3h (12%)

3-5h (17%)

vise od 5h (24%)


Broj svih glasova: 144

Hvala na glasovima. Glasovala/glasovao si već na svim aktualnim anketama. Možeš napraviti svoju anketu!

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *