/11 /11

Poslije poroda te drži euforija, hormonska bomba. Meni je djelovanje bilo pozitivno, sve mi je bilo prekrasno, svima sam se zahvaljivala, sviju sam voljela. Ništa me nije boljelo, sve sam mogla sama. Ni trenutka mi nije naumpao besmisao postupka da porodilju, četvrti dan nakon carskog reza ogrnu pamučnim mantilom i u januaru izvedu iz zgrade, te po hladnoći odvedu do druge zgrade da naprave internistički pregled jer su mi noge neopisivo natekle, a beba ostane "sama". Meni je i to bilo poravno. Na drugom porodu sam očekivala ovaj ne narkotički high i uživala sam u njemu, iskoristila ga maksimalno za kontakt sa bebom, za maženje, za konstantno dojenje, ljubakanje, mirisanje.

U prvo dijete se nisam automatski zaljubila, a očekivala sam da hoću (dugo sam čekala tu prvu bebu). Imala sam osjećaj da su mi donijeli bilo koje drugo dijete ja bih se jednako osjećala privrženom i obaveznom da se brinem o njemu, jednostavno zato što je bespomoćna beba, a ne zato što je moje, dio mene. Dugo sam se osjećala krivom zbog toga, nikom to nisam ni pričala, nisam očekivala razumjevanje. Čak mi je, tokom problema sa dojenjem, skoro bila neprijateljica kad bi došlo vrijeme za hranjenje. Kasnije sam u razgovoru sa majkama shvatila ne da nisam usamljena, već da ih ima neočekivano puno koje su osjetile sličnu zbunjenost i "neprijateljstvo" prema prvoj bebi.

Šokiralo me to što mi se u prvim danima život sveo na hranjenje i presvlačenje bebe, koje se smjenjivalo jedno iza drugog, meni se činilo neprestano.

Šokirala me činjenica da hemijski procesi koji se dešavaju u tijelu pod uticajem poroda, dojenja i brige o bebi toliko utiču na moju psihu i karakter. Ona stara Ja (razumna) je bila u meni, ali se nije mogla suprotstaviti meni Majci (instinktivnoj, a koja ne vjeruje svojim instinktima i to je zbunjuje (uz uplive iz okoline) i stvara strahove od svega i svačega).

Uz svu ovu psihičku "poremećenost" mojoj bebi nije ništa falilo, ničim je nisam ugrožavala (ma šta ja mislila o tome) i sasvim sam se dobro brinula o njoj (uz malu pomoć mojih ukućana). Uzimala sam je, nosila, mazila, grlila, ljubila, presvlačila, kupala ... I nisam se bukvalno ni okrenula a haos je počeo da se slaže na svoje mjesto, prozorčići reda su se počeli pojavljivati i povećavati, mi smo učili biti roditelji, a beba je učila biti sa ove strane maminog stomaka. I svima nam je išlo odlično