/11 /11

Nedavno sam prisustvovala slijedećoj sceni: Kćerka moje poznanice je imala pravi ispad bijesa jer joj je mama rekla da možda ipak nije u redu da pojede i drugi kolač samo petnaaestak minuta pred večeru. Mirno i obzirno, bez bilo kakvog autoriziranja. Njena, inače neodoljiva petogodišnjakinja je potpuno izgubila kontrolu nad svojom ljutnjom. Mama ju je počela grliti i odobravati njenu volju riječima: »Dobro, dobro, dušo. Ako baš toliko želiš, pojedi i taj kolač.«

Ne mogu mu ništa uskratiti

Djevojčica je, baš kao što to samo djeca znaju i mogu, odjednom prestala da plače i predano navalila na slatkiš. Niko nije komentirao. Ali, mama je imala potrebu da se opravda:

»Ne mogu joj ništa uskratiti.«, rekla je, baš kao da oni koji uskraćuju manje nego ona vole svoje dijete:

»Ne želim da takva sitnica kao što je to hoće li ili neće pojesti kolač utiče na naš odnos i ljubav.«

Nisam rekla ništa, baš kao ni bilo ko drugi iz našeg nevelikog društva, ali nije da nisam razmišljala o ovom populističnom ponašanju.

Populizam?!

Nisam se prvi put srela s roditeljima koji vječito žive u strahu da će, odgajajući svoju djecu, dovesti u pitanje njihovu ljubav prema sebi i zato neprestano popuštaju, dozvoljavaju da rade kada i šta hoće, izigravaju prijatelja, a ne roditelja.

I nije me jednom taj odnos iziritirao, iako je, u biti osobna stvar svakog roditelja na svijetu.

Zašto?!

E, pa zato što mi jako ide na živce da oni koji svojoj djeci dozvole da se tove slatkišima predstavljaju takvo ponašanje kao ljubav neviđenu, pa onda iz toga samo proizilazi da ja koja insistiram da jedu nevoljeno povrće i meso, primjera radi, manje volim svoje djete.

Ko svoje dijete voli više?!

Manje ga volim i kada, uprkos suzama, insistiram da opere zube prije spavanja. Manje ga volim i kada, uprkos negodovanju, želim da složi svoje igračke.

Manje volim i svoje dijete tinejdžerče kojem, uprkos suznim telefonskim pozivima, ne dozvoljavam da ostaje vani do kasno u noć i ne predlažem da zapalimo zajedno kada se sretnem sa problemom pušenja...

Dakle, ja svoju djecu manje volim zato što se trudim, uz ko zna koliko grešaka koje sam napravila i koje ću još napraviti u eri svog roditeljisanja, zato što ne reagujem kao prijatelj?!

Baš kao što ja to znam, znam da će i moja djeca doći do spoznaje da takvo što nema veze s ljubavlju. Ja njima ni ne želim biti prijatelj. Da budem jasnija, ne zagovaram ja ovdje odnos zatvorenik – čuvar, ali nikada, nikada, nikada populizam ne bih ispostavila odgoju.

Mama!

Prekrasna uloga roditelja je zapravo dar. Mogućnost. Nešto što niti ne bih zamijenila za prijateljstvo. Vjerujem da će u životu mojih djevojčica biti i dosta pravih prijatelja koji će biti uz njih i u dobru i u zlu.

Ali, vjerujem da ljubav koju osjećam prema njima, baš kao i ljubav koju one osjećaju prema meni je upravo to što mi ne daje za pravo da se ne trudim, najbolje na svijetu što mogu i znam biti njihova mama – osoba koja ih voli najviše na svijetu uvijek i koja čini i uči ih onome što je za njih najbolje. 

***

Još mnogo zanimljivih tekstova u kolumni "Mamina posla" koju je pisala Adriana Kuči možete pročitati ovdje >>>KLIK<<<