/131 /11

Povrtnjak i ja smo se prvi put sreli sticajem okolnosti koje se meni tada nikako nisu činile sretnim. Kupivši stan, naime, iako u zgradi, dobili smo i bašticu koju su i vlasnici prije nas obrađivali i hvalili nam je na sav glas, iako nismo za nju pokazali a ma niti najmanje zanimanje.  Jedino što me je zanimalo, zapravo, bilo je zašto se upravo od baštice s toliko tuge pozdravljaju.

Sada imam odgovor.

Mene priroda nikada nije naročito privlačila. Nije me niti zanimalo šta i kako i zašto raste, a šta ne. Nisam imala nikakvo znanje o uzgoju povrća i voća, a nisam ga pokušavala ni steći. Moja komunikacija s povrćem i voćem počinjala je u prodavnici ili na pijaci, i taj mi je odnos savršeno odgovarao.

I onda sam, odjednom, postala vlasnica povrtnjaka!

Prvobitnu ideju da ga pretvorim u travnatu površinu sam brzo odbacila. Više od stida pred zaista starim, a aktivnim komšijama, nego od želje da čeprkam po zemlji.

I, da dugačku priču ispričam ukratko – nakon što sam savladala strah od insekata i ispucale kože na rukama - vrt i ja postali smo bliski prijatelji.

Uz pomoć susretljivih susjeda, odlične literature i još korisnijih povrtnarskih foruma na internetu, moja porodica i ja uzgajamo ispod svog balkona bašticu koja je svake godine najprije puna različitih vrsta zelene salate. U ovom trenutku, aktuelna je endivija i zeleni radić. Potom, mrkvu, peršun, celer, cvekliu luk, krastavce, paprike raznih vrsta, paradajze raznih vrsta, boja i oblika, grašak, buraniju, domaće kupine, jagade, različite vrste tikvica, patlidžane, prasu, brokoli, kupus, prokulice...

Začinsko i ljekovito bilje poput origana, crvenog bosiljka, mažorana, vlasca, nane, timjana, nevena, žalfije, lavande, uz cvijeće, poput patuljastih suncokreta, moj je omiljeni dio baštovanstva....

Proizvodnja vlastiog povrća, ukoliko mu se pristupi onako kako stručnjaci savjetuju, nije jeftina. Potrebno je i vremena i novca (za razna gnojiva i dodatke, a preporučuju se bio proizvodi, koji su i skuplji), kao i stalno zbiranje i obnavljanje znanja, a isto tako nema garancije da će vam trud zaista i isplatiti, jer, vi ipak niste jedini faktor od kojeg je vrt ovisan.

No, činjenica je da je osjećaj da berete plodove svoga rada i jedete zdravu hranu ili od nje pravite zimnicu - neponovljiv.

Pa, ipak, vjerujem iskreno da je veća korist u tome da cijelo proljeće, cijelo ljeto i dobar dio jeseni članovi moje porodice i ja provedemo nekoliko popodneva i večeri sedmično u našoj bašti, u direktnom kontaktu sa prirodom. Svi oni koji su se bavili uzgojem bilo kakvih biljaka znaju da to umiruje do gotovo tarapeutskih učinaka. Tako podvezivanje paradajza, čupkanje korova, pobiranje plodova, presađivanje salate, proganjanja zlobnih puževa golaća, nježnosti prema dobrim glistama i bubamarama, rezanje špinata, pisanje povrtnarskog dnevnika, postane skupna zabavna aktivnost, a ujedno i daje našoj djeci dragocijeno znanje i pomaže u razumijevanje prirode i njezinih zakona.  Pa nam tako priroda pretjerano ne zamjeri ako si odlučimo uzeti odmor i otputovati, ili jednostavno, ne obraćati  pažnju na nju sedmicu, dvije ili tri... Ona odradi svoje, i sačeka ruke koje će pobrati korov i plodove. A, ako tada padne još i kakva kiša – još bolje.

Nadam se da će moja kratka vrtnarska priča ponukati sve one koje imaju barem djelić obradive zemlje da je i iskoriste. Nebrojeno je razloga za. I premalo protiv.