/11 /11

Djeca su čista bića, neiskvarena negativnim iskustvom. Ona su ukras svijeta. Oplemjenjuju, kako svoje roditelje, tako i nas koji radimo sa njima.

Svako ko ima dijete ili radi sa djecom zna da nas „veliku djecu“, ta ista mala djeca mogu mnogo čemu da nauče.

Da li znate čemu?

Nečemu što smo i mi znali, vrijednovali i poštovali, ali vremenom, pod uticajem iskustva, zapostavili ili zaboravili.

Iskreno prijateljstvo, dijeljenje, pomaganje drugu u nevolji, govorenje istine, pristupanje drugom ljudskom biću bez loše namjere, želja za igrom, povjerenje i praštanje su samo neke od vrijednosti koje postoje u dječijem svijetu, a koje mi odrasli često zaboravljamo.

Problem su uvijek odrasli, djeca nikada nisu kriva, jer ona najčešće uče po modelu, a njihovi modeli su roditelji. Svi oni imaju drugačiji način vaspitanja shodno svom sistemu vrijednosti, uvjerenja i nasljeđenih obrazaca i uloga.

Poteškoće nastaju onda kada u načinu vaspitanja preovlađuje udovoljavanje, tj. fokusiranje isključivo na zadovoljenje dječijih želja odmah i po svaku cijenu, a ne pripremanje tog malog bića za realan život.

Djeca čuvana „pod staklenim zvonom“ često se veoma teško uklapaju u grupu, plaču ako ne postoji mogućnost da se njihove potrebe odmah zadovolje, veoma rijetko umiju da se izbore za sebe, postaju ranjivi i asocijalni, nerijetko imaju osjećaj da ih druga djeca ne vole i da ih niko ne razumije osim roditelja.

Zaštitnički nagon roditelja prema djetetu je biološki opravdan i svakom djetetu veoma potreban.

Ono što ni jednom djetetu nije potrebno jeste pretjerivanje u brizi.

Veoma često vidim da roditelji dovoze i odvoze djecu iz škole, miješaju se u njihov odabir drugara, traže od nastavnika da se djetetove potrebe uvijek i odmah zadovolje, da ih MORAJU činiti srećnim, ne shvatajući da uloga škole i nastavnika nije da djecu čini srećnim nego da ih pripremi za realan život, da ih uči kako da se bore za sebe i pronađu svoje mjesto u društvu u kome žive.

Najbolje je kada škola i roditelji sarađuju i zajedno uče djecu preuzimanju odgovornosti, razboritosti, prilagođavanju, druženju, radu u timu, radnim navikama i disciplini. Koliko god postojale nesuglasice u odnosu i komunikaciji roditelja i nastavnika, dobrobit djeteta mora biti uvijek na prvom mjestu!

Budimo realni. Roditeljska pomoć i briga su uvijek potrebni, pa i kada odrastemo, ali onaj roditelj koji se povuče kada vidi da se dijete snalazi može biti siguran da radi pravu stvar. Mnogo je bitno dopustiti djetetu da upozna život kakav jeste, pomoći mu da ovlada vještinama koje će mu služiti da postane stabilan i zreo čovjek i kada ode iz porodičnog gnijezda.

Na ovaj način djeca će izrasti u odgovorne, zadovoljne i emocionalno zrele ljude kadre da se uhvate u koštac sa životom!

Dužnost roditelja nije da uvijek i po svaku cijenu učini svoje dijete srećnim, već da ga nauči da samo sebe čini srećnim.

Izvor: Psihologično