/11 /11

U trenutku dok pišem ovaj članak još uvijek se ne zna gdje su dvije lijepe i prijatne mlade djevojke, bliske i prve prijateljice moje starije kćeri sa kojima nije izgubila komunikaciju niti nakon što smo se odselili iz Sarajeva.

Dvije djevojčice čiji roditelji već dva dana čine sve da ih lociraju i sklone od opasnosti koje vrebaju na svakom koraku, odlučile su pobjeći od kuće.

I da želim, ne postoji bilo šta drugo o čemu bi u ovom trenutku, dok policija, porodica i svi korisnici socijalnih mreža, tragaju za dvije osobe koje poznajem još iz vremena kada su bile izbočine na maminom struku, mogla uopće misliti i pisati.

Tinejdžeri su i u naše vrijeme i u ono koje mu je predhodilo znali pobjeći i na taj način poslati roditeljima snažnu i jasnu poruku da se ne slažu s njima i njihovim odgojnim metodama. Oh, kakvo iznenadjenje za roditelje, a i društvo?!

Ili, sve u sklopu nezrelosti mladog mozga, bjekstvom od kuće pokušavali su pobjeći od nakupljenih slabih ocjena, od nerazumijevanja i podsmijeha zbog neuzvraćene ljubavi.

Budimo realni, malo je onih koji kroz ovaj period odrastanja prođu bez sumnje da su usvojeni jer jednostavno ne mogu vjerovati da su tako jedinstveni i drugačiji nastali od takvih mediokriteta, kakvi im se čine njihovi prvi preci.

No, ne odluče se svi za ovaj radikalni korak.

Uzroci za bijeg od doma su različiti. Često ih je moguće tražiti u konfliktima unutar porodice, te u pretjerano strogom načinu odgoja ili u odgojnom zapuštanju. Bijeg može biti posljedica nasilja, grubosti, ponižavanja ili seksualnih zloupotreba. Posredno, uzrok za bijeg od doma može biti i slab uspjeh u školi, konflikti sa drugim učenicima, svađe s prijateljima... Ponekad djeca pobjegnu kada ih je strah kazne, kada roditelji nisu u mogućnosti da riješe njihove probleme, ili kada ne vjeruju da će ih roditelji razumjeti ako im se povjere. Mnogo rijeđe, ali statistika kaže da ima i takvih slučajeva, bježe u potrazi za avanturom. U tim slučajevima se obično radi o starijim maloljetnicima koji, bez dozvole roditelja, a u većim grupama, odu na, recimo, na more.

No, moderna sociologija se slaže da je bijeg svakog pojedinca individualan. Jer, radi se o individui koja ima svoj psihološki profil i jedinstveno je sociološko biće, pa s toga nije preporučljivo govoriti o određenim modelima ponašanja.

Društvo je sklono i prije nego što se problem riješi tražiti krivca. Pa je tako kriva škola, ako je dijete pobjeglo zbog slabih ocijena, i slično. No, podaci do kojih psiholozi i sociolozi u zadnje vrijeme dolaze govore da su najčešći razlozi potreba za slobodom koju dožive kada je sve ovisno od njih, kada, bez svake kontrole, rade šta i kako hoće. Uprkos tome, većina stručne literature prstom upire u porodicu koja, radi slabe socijalne, ekonomske ili političke situacije ne funkcioniše pravilno, te posredno stvara za dijete okolnosti primjerene za bijeg. Prema tim teorijama, za bijeg su krivi siromaštvo, nerazvijenost države, socijalni razlozi i politička kriza. Druga teorija se je usmjerila na individualni psihološki profil koji mladog čovjeka motivira da pobjegne od kuće. Prema njoj, ta djeca su već u osnovi problematična i nedruštvena, s jako niskim samopouzdanjem. No, praksa govori da neke djeca koja bježe od kuće ne žive niti u siromašnim porodicama,  niti u siromašnim društvima. Roditelji su aktivni i jako prisutni u njihovom životu. Nemaju problem s alkoholom ili nekom drugom ovisnošću. Dakle, ne može se porodica smjestiti u bilo koju od navedenih kategorija, a njihova djeca svejedno završe na ulici. Preostaje pojam slobodne volje koju je gotovo nemoguće objasniti bilo kojim ekonomskim ili socijalnim faktorima.

Mladi ljudi koji pobjegnu iz okrilja doma su posebno ranjivi. Izpostavljeni su raznoraznim opasnostima. Tako da, odmah nakon željenog osjećaja slobode uslijedi strah ili barem osjećaj neprijatnosti. Oni koji ne savladaju strah se obično vrate kući. Oni drugi imaju mnogo veće šense da postanu djeca uličari. Jer – što su duže na cesti, to se je teže vratiti u staru socijalnu mrežu, jer se na ulici uspostavi jedan sasvim drugi sistem vrijednosti. Norme i vrijednostii na cesti su obrnuto proporcionalne normama i vrijednostima društva, pogotovo ako bjegunci nađu dom u kriminalnim skupinama.

Teoretično gledano, čak i ako je tinejdžer nezadovoljan svojim životom i svojom porodicom, alternativa bjegu od doma nije šutjeti i trpjeti. Već dugo nam je jasno da mladi ljudi zaslužuju jednako poštovanje kao i sve druge osobe na svijetu, pa, vjerovatno u njihovom osjećaju nesvaćenosti ima nešto. Alternativa bi bila potražiti pomoć kod, recimo, socijalnih radnika. Nije svaki problem problem maltretiranja u porodici i seksualnog zlostavljanja, ali, ako tinejdžer misli da je problem i to što mu je izlaz do deset, a ne do 11 uveče, onda ima pravo potražiti pomoć. Samo, čak i odrasli, pa samim tim i ovi mladi ljudi, imaju otpor prema ovakvim institucijama. A ne bi trebalo. Nisu sve socijalne radnice podmitljivice bez razumjevanja i osjećaja koje ne znaju čuvati tajnu. Neće se, barem ne svi, školski pedagozi ponašati kao da im se oduzima slobodno vrijeme kada mladi čovjek pokuca na njihova vrata tražeći pomoć. U društvu postoje raznorazne psihološke radionice i psihološka savjetovalištva u kojima rade obrazovani ljudi i primaju platu od raznih organizacija. Platu koju bi mogli i zaraditi razgovarajući i sa roditeljima i tinejdžerima čiji međusobni problemi i nerazumijevanja nadrastaju njihove vlastite mogućnosti.  

Od problema nije moguće pobjeći. Treba potražiti riješenje. Sa roditeljima ili bez njih.

Nisam pronašla statističke podatke za BiH, ali jesam za Sloveniju u  kojoj je u zadnjih pet godina od kuće pobjeglo 440 djece. Dodatnih 425 je pobjeglo iz  odgojnih zavoda. Bjegunci su stari najčešće između 15 i 17 godina, iako godišnje pobjegne i pet do deset onih koji su mlađi od 14 godina. Većina bjegunaca se svojevoljno i u kratkom vremenskom periodu vrati kući. Manji dio ih u bijegu ostane nešto duže ili ih nađe policija.

Nadam se da će do nedjelje, kada će ovaj članak ugledati svoje prve čitatelje dvije djevojke biti ponovo kod kuće, sa svojim roditeljima. I da će i one i svi oni kojima na pamet padne bijeg kao riješenje  slijedeći put temeljitije razmisliti i pronaći pametniju varijantu. Jer, mladi ljudi su pametni, inovativni i imaju moć da mijenjaju svijet. Šteta da je se svojevoljno odriču.

A roditelji ih, najčešće, čak i onda kada su umorni, nasekirani, zabrinuti, strogi, bez razumijevanja i volje – vole najviše na svijetu.  To ne bi smjeli tako lako zaboraviti.