Ovo se razdoblje ponekad smatra mini-pubertetom, vremenom kada dijete želi imati kontrolu, ali je i dalje ovisno o odraslima. Foto: Freepik

/11 /11

Ako vaše dijete odjednom postane prkosno, lako se razbjesni ili povuče u sebe, to ne znači da ste pogriješili u odgoju. Oko šeste godine djeca ulaze u fazu koju psiholozi slikovito na njemačkom nazivaju "Wackelzahnpubertät", tj. pubertet klimavih zuba. To nije pravi pubertet, već početak srednjeg djetinjstva, razdoblja između šeste i dvanaeste godine tijekom kojeg mozak i emocije prolaze kroz veliku promjenu.

Od poslušnog djeteta do malog buntovnika

Dok su prve godine života usmjerene na fizički razvoj, a tinejdžerske godine na potragu za identitetom, srednje djetinjstvo dugo je bilo zanemareno u istraživanjima. Danas znamo da je to vrijeme kada dijete počinje zrelije, logičnije i svjesnije razmišljati i tada se zapravo gradi temelj njegove osobnosti.

"To je ključna faza u kojoj dijete otkriva tko je u odnosu na druge", objašnjava psihološkinja Evelyn Antony sa Sveučilišta Durham.
Djeca tada razvijaju sposobnost razumijevanja vlastitih osjećaja, prepoznavanja tuđih i povezivanja misli s emocijama.
Istovremeno, suočavaju se s novim zahtjevima: samostalno sklapanje prijateljstava, poštovanje pravila, prilagođavanje grupi. Sve to donosi novu vrstu emocionalnog pritiska - nesigurnost, frustraciju, tugu ili ljutnju.

Zato se ovo razdoblje ponekad smatra "mini pubertet", vremenom kada dijete želi imati kontrolu, ali je i dalje ovisno o odraslima.

Kako se razvija emocionalna samoregulacija

Tijekom ranog djetinjstva odrasli su ti koji smiruju dijete. Kasnije, u dobi od pet ili šest godina, ono počinje učiti kako samoregulirati svoje emocije.

Jezik u tome igra veliku ulogu, kada dijete može imenovati ono što osjeća, mozak se smiruje. Znanstvenici su dokazali da samo imenovanje emocije angažira dijelove mozga odgovorne za razmišljanje, a istovremeno smiruje one koji uzrokuju impulsivne reakcije.

U ovoj dobi djeca također otkrivaju pomiješane osjećaje, tj. da nešto može biti lijepo i tužno u isto vrijeme. Uče promijeniti način na koji gledaju na događaje, proces koji psiholozi nazivaju kognitivna reprocjena. Na primjer, dijete koje kaže: "Ne mogu ovo", može, uz podršku odraslih, naučiti misliti: "Teško je, ali mogu pokušati na drugi način." Ova promjena načina razmišljanja smanjuje ljutnju i povećava upornost.

Velik dio ovog učenja događa se promatranjem roditelja. Djeca upijaju kako reagiramo kada smo ljuti, tužni ili razočarani. Naš način suočavanja s emocijama postaje njihov obrazac.

Djeca počinju razmišljati o tome što drugi misle o njima, pa se mogu pojaviti sram, osjećaji odbačenosti ili sumnje u sebe.


Prijateljstva i empatija

Srednje djetinjstvo je također vrijeme kada dijete počinje shvaćati prava prijateljstva.
Više ne traži samo saigrača, već uči da odnosi uključuju uzajamnost i povjerenje.

Kako objašnjavaju istraživači sa Sveučilišta Leiden u Nizozemskoj, djeca u ovom razdoblju provode sve više vremena sa svojim vršnjacima i počinju shvaćati što znači biti pravedan, pomagati drugima i prepoznavati tuđe osjećaje.

Djeca tada razvijaju sposobnost poznatu kao teorija uma, odnosno razumijevanje da drugi ljudi imaju vlastite misli, znanja i osjećaje koji se mogu razlikovati od njihovih.
Ta svijest ih čini suosjećajnijima: kada primijete da je netko isključen iz igre, starija djeca često pokušavaju uključiti ga i pokazati solidarnost.
U tom razdoblju u mozgu se aktiviraju regije povezane s empatijom i razumijevanjem tuđih perspektiva, dijete polako prelazi iz "ja" u "mi".

Prve sumnje u sebe

Ovaj razvoj donosi i novu emociju: samosvijest. Djeca počinju razmišljati o tome što drugi misle o njima, pa se mogu pojaviti sram, osjećaji odbačenosti ili sumnje u sebe. Istraživanja pokazuju da oko pete godine djeca počinju podcjenjivati ??koliko ih drugi zapravo vole. Tada se pojavljuje takozvani jaz simpatičnosti.

Zato se šestogodišnjaci ponekad povlače, odbijaju ići na rođendanske zabave ili burno reagiraju kada im se čini da ih netko ne voli. To nije "drskost" već njihov prvi susret s nesigurnošću i socijalnom usporedbom.

Kako roditelji mogu pomoći

Najvažniji alat u ovom razdoblju je razgovor. Psiholozi savjetuju pristup poznat kao emocionalni coaching: slušati dijete bez osuđivanja, pomoći mu da imenuje osjećaje i zajedno pronaći način da reagiraju drugačije.

Na primjer:

„Vidim da si tužan jer te prijatelj nije pozvao da se igraš. Razmislimo zašto se to moglo dogoditi.“

Takvi razgovori pomažu djetetu da nauči kako interpretirati ponašanje drugih, da razvije otpornost, razumijevanje i samopouzdanje. Kroz ove male, ali česte trenutke dijete stječe unutarnju snagu da razumije sebe i druge.

I sljedeći put kada se suoči s turbulentnim emocijama, moći će ih prepoznati i smiriti, što znači da je već izašao iz svog "klimavog puberteta" u zreliji svijet djetinjstva.

Zapamtite

Tijekom djetinjstva djeca se stalno mijenjaju. Oko šeste godine prolaze kroz možda najnevidljiviju, ali i jednu od najvažnijih razvojnih faza.
Za roditelje to može biti izazovno vrijeme, ali i lijepa prilika da se ponovno povežu s djetetom na dubljem nivou.

Ne morate biti savršeni da biste pomogli svom djetetu da raste.
Dovoljno je biti prisutan, strpljiv i spreman slušati.
Jer iza svake suze, ljutnje i osmijeha stoji dijete koje tek uči razumjeti svoj svijet, a vi ste njegov najvažniji vodič na tom putu.

Izvor: BBC

Uredila: Jovanka Lazarević, Tim sajta NajboljaMamaNasvetu.com