/11 /11

Ali kad sam se porodila, prvi dodir sa mojim sinom bile su njegove usne na mojim dojkama, proradio je u meni taj majčinski osjećaj, ta želja da svom čedu priuštim ono najbolje, najzdravije za njega... Još u bolnici kad se smijenila smjena ušla je jedna mrzovoljna babica i pitala jesam li nahranila bebu, rekoh da je pri samom rođenju povukao par puta i počeo pljuvati jer se nagutao dosta plodne vode a ona mi reče da ga nahranim. Probala sam ali nije išlo.

Nisam ga znala postaviti, on nije znao uzeti, bila sam zbunjena, nije bilo onako lako kako sam zamisljala. Pitala sam tu istu babicu može li mi pokazati a ona mi drsko odgovori kao ko bi mi kod kuće pokazo. Srezala me u tom trenutku pogledom i izašla a ja ostadoh zatečena misleći da sam jedina majka na svijetu koja ne zna nahraniti dijete i sve moje želje za dojenjem padoše u vodu. Ali onda uđe druga babica, čista suprostnost, sjede kraj mene i mirnim glasom reče mi da legnem na stranu, udobno se smjestim, da bebu okrenem prema sebi tako da mu usne budu naspram bradavice, da ga prisno privijem uz sebe stomak uz stomak i nadrazim ga dirajuci mu bradu da bi zinuo, onda da uhvatim dojku i bradavica i što vise areole da mu je u ustima. Uradih to isto i moj anđeo krenu da vuče. Nije bilo ljepšeg osjećaja. Hranim svoje dijete! Hranila sam ga devet mjeseci u svom stomaku i sad vuče mlijeko iz mojih grudi.

I sad mi je taj prizor u glavi. Uvijek kažem da za majku nema ljepšeg osjećaja na svijetu nego kad ugleda svoje dijete i kad ga prvi put podoji. Zadovoljno je jeo a oko usta su mu ostali tragovi kolostruma, prvog majčinog mlijeka, prve njegove hrane. Mrgavi mali...

Kad smo došli kući nastavili smo uspješno dojiti, nismo imali nikakvih problema na samom početku osim dok mlijeko nije nadošlo, ali trudila sam se maksimalno, dala sam sve od sebe a i moj sinčić, nije silazio s mamine sike, njegove prijateljice, utjehe, glavnog izvora snage.. Prolazili su dani i negdje oko petnaestog dana njegovog života počeo je da plače i plače. Mislili smo da su grčevi, nosali ga, davala sam mu siku stalno jer je tražio, širom otvorenih usta mlatarao glavicom uz plač. Ali grčevi bi prošli, govorili smo, a on satima i satima nije prestajao plakat. Kad sam posla da izmasiram grudi, stiskajući oko bradavica vidjela sam da ne izlazi niti jedna jedina kap. A moj anđeo već satima plače i traži hapu. Morala sam mu dati flašicu, nisam imala drugog izbora. I to nam se dešavalo par puta, ali u dojenju smo bili uporniji nego i prije. Stalno sam ga puštala da doji, nisam ga "uobročavala", jeo je svakih pola sata, možda.  Tačnije kako bi tražio.

Napredna je beba, jaka, i brzo izvuče. Ali, stojim iza toga da je upornost najvažnija. Nastavili smo sa dojenjem, sada smo imali hvala Bogu hrane dosta, dovoljno ustvari. Mislila sam da se to dešava samo na početku dojenja ali sa njegova dva i po mjeseca upalila mi se desna dojka, mastitis. Ali zahvaljujući samo Ringeraji i savjetima pojedinih članica uspješno sam savladala tu prepreku za jedan dan, tako što sam kroz suze, kroz kišu suza od bola pustila svog halapljivka da sisa, iako mu je izlazilo kap po kap i bio je nervozan. Nešto sam izdajala pa mu davala na flašicu to svoje mlijeko, srećom prihvata i tako. Dojenje, masiranje i vreo tuš su mi pomogli da mastitis tako brzo prođe. U tim trenutcima palo mi je na pamet svašta, u tom bolu rekla sam da neću ni dojit ali brzo su me prošle te misli. Onda sam bila ljuta na sebe što sam tako šta i pomislila. Dojimo i dojit ćemo do zadnje kapi u sikama ma kakvu bol morali proći, a nadam se da neće je biti. Dojimo pa i kad ne bi bilo dovoljno, dojimo. Nikada nikoga ne osuđujem osim majki koje svjesno uskraćuju dojenje svome djetetu. Uskraćuju mu utjehu, toplinu, uskraćuju i sebi taj najdivniji prizor njegovih nježnih usnica kako halapljivo hape ono što mu je najslađe, ono što mu je najdraže. Uskraćuju sigurno zdravlje svome djetetu, ne misleći na to da dojenjem će ga zaštiti od svih nemilosrdnih bolesti. Zar ne znaju da mlijeko daje imunitet, da mu najvjerovatnije prehlada od tate neće preći ako doji, da sve mlijeko izliječiti može. Bogom im je dato da imaju bebu, a one ne žele da ga hrane kako je, takodjer, Bogom dato. E, da, te mame osuđujem. Plakala sam kad sam mu morala dati flašicu, suze su me u grlu stezale kad je sisao cuclu a ja osjetila nisam. I zato sada jos više cijenim svaki podoj, jos više uživam u njemu, gledam ga kako zadovoljno capce, kako se igra sa svojom sikom jer hapi nešto pravo dobro, gledam kako rukicom kad je uznao čuva svoju siku, kako je miluje, kako je gleda i smiješi se, ono lopovski, jer zna da slijedi njegov najdraži dio dana, hapa na maminim grudima, uz toplotu i miris koji ga podsjeća na raj, uz saznanje da mama mu je najbolji prijatelj. Dojit ćemo do posljednje kapi mlijeka.