IZVORNA PORUKA: nikita

Evo da i ja napokon napisem svoju porođajnu priču… Ptice na grani znaju koliko sam lezala u trudnoci i koliko sam zeljela ovo dijete, da sad ne pricam povijest   Termin je bio 17.11. 12.11. Dr kaze otvorena 2-3 prsta , mislila sam da cu tu noc roditi al sam se prevarila  Nedjelja dan pomalo bolucka al to me ne spriječava da odem na kavicu, bas bilo lijepo sunčano vrijeme. Tu noć me par puta budila bol al nista znacajno.Ujutru sam svakako trebala na kontrolu. 16.11. 2 sata cekala da dođem na red i tu me uhvati na 5 min al nista znajcajno, samo me je svako 5 min stezalo u dnu stomaka al ja jos ne kontam da je to to. Prozove me dr i ja mu tako govorim, pregledao me vaginalno kaze 4 prsta otvorena, ides rađat. Joj mene znoj oblio, pocela mucat , ne znam bi li se smijala il bi plakala. Toliko sam cekala taj trenutak al bi najradije pobjegla i bila jos malo trudna, taman mi ovaj 9 mj trudnoce bio super. Zovem muza da mi stvari ponese, on pita moze li popit kavu do kraja , on konta necu ja jos Obučem spavacicu, obrije me babica ( to sto je malo ostalo) i kaze dr ajde na stol. Reko mogu li u wc, kaze mozes, ja se zadrzala 10 min. dok sam svima javila da odo rađat… Ukljuci mi ctg i kaze sad cemo ti malo infuziju ukljuciti, reko znam ja sta je to-drip. Do tada su svi bolovi bili bezveze. Ja sam se ponasla ko da necu rađat, nisam bila svjesna da cu ubrzo ugledati svoje mače. Nisam imala nekih osjecaja, sve kao da nisam u svom tijelu, bas sam lutala… Kad je drip poceo djelovati i bolovi su poceli češci i jači. Rekli su mi kako da dišem i ja sam to hrabro šuteći trpila. U međuvremenu sam rojila na muža sto jos nije dosao i donio mi gumicu za kosu. MM je mislio da necu  do na vecer rodit. Pukao mi je vodenjak u 11:25, kaze vode nema previše, zasto mi nisi rekla da je curilo. Napomena svim trudnjacama, nemojte stavljat uloske pred kraj da mozete primjetiti ako vam voda bude postepeno curila. Ja sam par dana prije stavljala vir uloske, oni su sigurno vodu upili da ja nisam ni skontala da je curilo. Uh tu su bolovi bas poceli, malo sam jaukala al nisam glasno. Dr i babica su cijelo vrijeme bili uz mene al su pricali i meni su isli na zivce jer oni ono mrtvi hladni ko kad sam im jedna u nizu a mene boliiii. Uskoro sam osjetila nagon za kakit, pocele su me prepone bolit. Dr me pregledo kaze sad ces ti brzo. Pocela sam tiskat al nije mi islo. Oni su mi kao objasnjavali kako treba al ja jednostavno nisam znala. Prekinem trud, nestane mi daha, kontrakcija prođe i tako par puta. Kaze dr aj ja cu ti pomoc a babica je bila dole fatala bebu. Predzadnji trud kaze ima ti lijepu kosicu jos sam malo. Ja se drečim aaaaa odakle mu kosa i smijem se a boliiii uh. Tu me oni capnu i kad je dosla sljedeca kontrakcija ja sam se dobrooo napela, dr navalio na stomak i maleni izasao u 12 :35, Joj onaj osjecaj kad izađe i onaj plač…predivno.Kosica mu sljepljena, on crvenkast, mali smotuljak. Imao je 3550 grama i 53 cm. Nisam vjerovala da je toliko tezak jer zadnji uzv je pokazivao 2800 grama.Okupala ga babica za čas i zavila ko kiflu i stavila pod svijetlo, nedaleko od mene.
E sad malo o osjecaju…iskreno nisam nista osjecala, niti sam plakala niti sam osjetila neku milinu ama bas nista,led led, samo mi je bilo drago sto sam se rijesila boli,osjetila sam olaksanje, nista više. . Isto ko da tijelo i glava nisu od iste osobe.Taman kad sam mislila evo kraj, pocelo je šivanje.Nije bilo previse bolno al se osjetilo.Ja sam non stop ponavljala kad ce kraj i gledala umali smotuljak. Bio je presladak, gledam u njega i ne vjerujem da je to moje dijete. Kad su zavrsili sa šivanjem prebacili su me na drugi krevet i pozvali muža. On došao, sa suznim očima, ljubi me i gleda sav izgubljen, ne moze da vjeruje kako sam brzo rodila. Na kratko su mu pokazali smotuljak , bio je presretan. Ja sam jos uvijek bez osjecaja , kao da se nekom drugom to sve dogodilo.  Za 2 sata sam presla u sobu i donijeli su mi malenog. Tu smo se gledili , onda je on zaspao a ja se druzila s mobitelom i svima javila da sam rodila. Tad su poceli bas bolovi, ohladila se. Kasnije su mi ga stavili na krevet i trudili smo se da doji. Mlijeka nije bilo ni kapi a maleni nije znao vuci. Tu je pocela moja borba sa dojenjem i s ranom. Treci dan smo izasli iz bolnice a cetvrti dan smo zavrsili na pedijatriju u Mo radi zutice. Joj kako mi je bilo kad su mi rekli da moram do Mo a boli me. Znala sam da je žutica stanje a ne bolest i nisam se zbog toga brinula al nisam mogla hodat ni sjediti ama bas nista . Pitali su me dal zelim da ostavim bebu i idem kuci, al koliko god ja nisam ni tada osjecala neku povezanost s malenim nisam ga htijela ostaviti, nema sanse.Tu su mu poceli davati AD mlijeko da sto vise mokri i kaki a i meni nije islo dojenje. Maleni nije htio siku a nisam imala mnogo mlijeka. Trudila sam se da izdajam tako da je imao pola mog mlijela pola AD mlijeka. Tu smo bili 2 dana, bilirubin je spao i pustili nas kuci. Za 4 dana s kontrole u Ljubuskom su nas poslali opet u Mo, vratila se žutica. Joj ludila sam i tad od bolova al sta ces kad je tako. Maleni je bio malo sa mnom malo na sunčanju. Sestre su bile super hB i pomagale su mi. 4 dana smo bilu u bolnici i napokon smo dosli kuci. Maleni  je bio dobro a mene je jos rana bolila. Bila sam uzasno nervozna, bezvoljna, samo sam se prepucavala. Dojila sam al malenom nikad nije bilo dosta, nakon satak dojenja uvijek je trazio jos i onda smo mu i dodavali AD mlijeko. Mogu reci da nisam bila uporna i strpljiva , mozda sam i mogla uspjeti da me je manje bolilo i da sam ga vise stavljala na siku. 17ti dan me je prestala rana boliti, mogla sam sjesti a 21 dan sam zavolila svoje dijete. Da, dobro ste procitali, u pocetku sam sve radila reda radi, jer mi je to duznost i drag mi je bio kao i svaka beba. Bila sam u strasnoj depresiji, ma blago receno –bila sam nesnosljiva. Plakala sam danima, mislila sam da sam losa majka, da nemam pojma ni o cemu, da ce malom nesto biti . Nisam bila ona stalozena osoba kao sto sam inace. Taj 21. dan je poceo kao i svaki, ja sam se malo bolje osjecala i pocela sam po kuci raditi. Bila sam u sobi i cula Emanuela kako place i zaigralo mi je srce, potracala sam prema njemu i uzela ga sa ocima punim suza. Tek u tom trenutku sam osjecala povezanost, onu nit što postoji od srca do srca. Gledala sam kao da sam ga prvi put vidjela, on plače a ja se smijem, sretna sam napokon, nisam imala onaj glupi osjecaj, napokon sam pocela uzivati s dijetetom u naručju. Pročitala sam sve moguce teme sa RR o majčinstvu al nisam nijednu o post porođajnoj depresiji. Pitam se zašto se o tome malo priča i zasto sam mislila jedina majka na svijetu koja ne voli svoje dijete, koja zeli da joj se vrati u stomak da ona moze izaci vani bez obaveze za vratom. I zasto nitko nije rekao da dole ostane rupetina. Ne zelim da plasim trudnice al znajte nikad vise necete biti kao prije i u pocetku postoji mogućnost da vam dijete ide na zivce radi toga sto se ne osjecate zenstveno. Tako sam ja mislila a upravo je suprotno, dijete nas cini najzenstvenijim. Oduljila sam sa pricom, nemojte se ljutiti al htijela sam da sve napisem. Danas je 46. Dan od poroda i dosla mi je menga … cekam kad ce proci da se napokon posexam nakon i vise od 10 mj. Nadam se da nece biti previse bolno  Maleni spava a ja jedva cekam kad ce se probuditi da vidim lijepe oke i da ga izgnjavim. Dosta vise

 

IZVORNA PORUKA: nikita

Evo da i ja napokon napisem svoju porođajnu priču… Ptice na grani znaju koliko sam lezala u trudnoci i koliko sam zeljela ovo dijete, da sad ne pricam povijest   Termin je bio 17.11. 12.11. Dr kaze otvorena 2-3 prsta , mislila sam da cu tu noc roditi al sam se prevarila  Nedjelja dan pomalo bolucka al to me ne spriječava da odem na kavicu, bas bilo lijepo sunčano vrijeme. Tu noć me par puta budila bol al nista znacajno.Ujutru sam svakako trebala na kontrolu. 16.11. 2 sata cekala da dođem na red i tu me uhvati na 5 min al nista znajcajno, samo me je svako 5 min stezalo u dnu stomaka al ja jos ne kontam da je to to. Prozove me dr i ja mu tako govorim, pregledao me vaginalno kaze 4 prsta otvorena, ides rađat. Joj mene znoj oblio, pocela mucat , ne znam bi li se smijala il bi plakala. Toliko sam cekala taj trenutak al bi najradije pobjegla i bila jos malo trudna, taman mi ovaj 9 mj trudnoce bio super. Zovem muza da mi stvari ponese, on pita moze li popit kavu do kraja , on konta necu ja jos Obučem spavacicu, obrije me babica ( to sto je malo ostalo) i kaze dr ajde na stol. Reko mogu li u wc, kaze mozes, ja se zadrzala 10 min. dok sam svima javila da odo rađat… Ukljuci mi ctg i kaze sad cemo ti malo infuziju ukljuciti, reko znam ja sta je to-drip. Do tada su svi bolovi bili bezveze. Ja sam se ponasla ko da necu rađat, nisam bila svjesna da cu ubrzo ugledati svoje mače. Nisam imala nekih osjecaja, sve kao da nisam u svom tijelu, bas sam lutala… Kad je drip poceo djelovati i bolovi su poceli češci i jači. Rekli su mi kako da dišem i ja sam to hrabro šuteći trpila. U međuvremenu sam rojila na muža sto jos nije dosao i donio mi gumicu za kosu. MM je mislio da necu  do na vecer rodit. Pukao mi je vodenjak u 11:25, kaze vode nema previše, zasto mi nisi rekla da je curilo. Napomena svim trudnjacama, nemojte stavljat uloske pred kraj da mozete primjetiti ako vam voda bude postepeno curila. Ja sam par dana prije stavljala vir uloske, oni su sigurno vodu upili da ja nisam ni skontala da je curilo. Uh tu su bolovi bas poceli, malo sam jaukala al nisam glasno. Dr i babica su cijelo vrijeme bili uz mene al su pricali i meni su isli na zivce jer oni ono mrtvi hladni ko kad sam im jedna u nizu a mene boliiii. Uskoro sam osjetila nagon za kakit, pocele su me prepone bolit. Dr me pregledo kaze sad ces ti brzo. Pocela sam tiskat al nije mi islo. Oni su mi kao objasnjavali kako treba al ja jednostavno nisam znala. Prekinem trud, nestane mi daha, kontrakcija prođe i tako par puta. Kaze dr aj ja cu ti pomoc a babica je bila dole fatala bebu. Predzadnji trud kaze ima ti lijepu kosicu jos sam malo. Ja se drečim aaaaa odakle mu kosa i smijem se a boliiii uh. Tu me oni capnu i kad je dosla sljedeca kontrakcija ja sam se dobrooo napela, dr navalio na stomak i maleni izasao u 12 :35, Joj onaj osjecaj kad izađe i onaj plač…predivno.Kosica mu sljepljena, on crvenkast, mali smotuljak. Imao je 3550 grama i 53 cm. Nisam vjerovala da je toliko tezak jer zadnji uzv je pokazivao 2800 grama.Okupala ga babica za čas i zavila ko kiflu i stavila pod svijetlo, nedaleko od mene.
E sad malo o osjecaju…iskreno nisam nista osjecala, niti sam plakala niti sam osjetila neku milinu ama bas nista,led led, samo mi je bilo drago sto sam se rijesila boli,osjetila sam olaksanje, nista više. . Isto ko da tijelo i glava nisu od iste osobe.Taman kad sam mislila evo kraj, pocelo je šivanje.Nije bilo previse bolno al se osjetilo.Ja sam non stop ponavljala kad ce kraj i gledala umali smotuljak. Bio je presladak, gledam u njega i ne vjerujem da je to moje dijete. Kad su zavrsili sa šivanjem prebacili su me na drugi krevet i pozvali muža. On došao, sa suznim očima, ljubi me i gleda sav izgubljen, ne moze da vjeruje kako sam brzo rodila. Na kratko su mu pokazali smotuljak , bio je presretan. Ja sam jos uvijek bez osjecaja , kao da se nekom drugom to sve dogodilo.  Za 2 sata sam presla u sobu i donijeli su mi malenog. Tu smo se gledili , onda je on zaspao a ja se druzila s mobitelom i svima javila da sam rodila. Tad su poceli bas bolovi, ohladila se. Kasnije su mi ga stavili na krevet i trudili smo se da doji. Mlijeka nije bilo ni kapi a maleni nije znao vuci. Tu je pocela moja borba sa dojenjem i s ranom. Treci dan smo izasli iz bolnice a cetvrti dan smo zavrsili na pedijatriju u Mo radi zutice. Joj kako mi je bilo kad su mi rekli da moram do Mo a boli me. Znala sam da je žutica stanje a ne bolest i nisam se zbog toga brinula al nisam mogla hodat ni sjediti ama bas nista . Pitali su me dal zelim da ostavim bebu i idem kuci, al koliko god ja nisam ni tada osjecala neku povezanost s malenim nisam ga htijela ostaviti, nema sanse.Tu su mu poceli davati AD mlijeko da sto vise mokri i kaki a i meni nije islo dojenje. Maleni nije htio siku a nisam imala mnogo mlijeka. Trudila sam se da izdajam tako da je imao pola mog mlijela pola AD mlijeka. Tu smo bili 2 dana, bilirubin je spao i pustili nas kuci. Za 4 dana s kontrole u Ljubuskom su nas poslali opet u Mo, vratila se žutica. Joj ludila sam i tad od bolova al sta ces kad je tako. Maleni je bio malo sa mnom malo na sunčanju. Sestre su bile super hB i pomagale su mi. 4 dana smo bilu u bolnici i napokon smo dosli kuci. Maleni  je bio dobro a mene je jos rana bolila. Bila sam uzasno nervozna, bezvoljna, samo sam se prepucavala. Dojila sam al malenom nikad nije bilo dosta, nakon satak dojenja uvijek je trazio jos i onda smo mu i dodavali AD mlijeko. Mogu reci da nisam bila uporna i strpljiva , mozda sam i mogla uspjeti da me je manje bolilo i da sam ga vise stavljala na siku. 17ti dan me je prestala rana boliti, mogla sam sjesti a 21 dan sam zavolila svoje dijete. Da, dobro ste procitali, u pocetku sam sve radila reda radi, jer mi je to duznost i drag mi je bio kao i svaka beba. Bila sam u strasnoj depresiji, ma blago receno –bila sam nesnosljiva. Plakala sam danima, mislila sam da sam losa majka, da nemam pojma ni o cemu, da ce malom nesto biti . Nisam bila ona stalozena osoba kao sto sam inace. Taj 21. dan je poceo kao i svaki, ja sam se malo bolje osjecala i pocela sam po kuci raditi. Bila sam u sobi i cula Emanuela kako place i zaigralo mi je srce, potracala sam prema njemu i uzela ga sa ocima punim suza. Tek u tom trenutku sam osjecala povezanost, onu nit što postoji od srca do srca. Gledala sam kao da sam ga prvi put vidjela, on plače a ja se smijem, sretna sam napokon, nisam imala onaj glupi osjecaj, napokon sam pocela uzivati s dijetetom u naručju. Pročitala sam sve moguce teme sa RR o majčinstvu al nisam nijednu o post porođajnoj depresiji. Pitam se zašto se o tome malo priča i zasto sam mislila jedina majka na svijetu koja ne voli svoje dijete, koja zeli da joj se vrati u stomak da ona moze izaci vani bez obaveze za vratom. I zasto nitko nije rekao da dole ostane rupetina. Ne zelim da plasim trudnice al znajte nikad vise necete biti kao prije i u pocetku postoji mogućnost da vam dijete ide na zivce radi toga sto se ne osjecate zenstveno. Tako sam ja mislila a upravo je suprotno, dijete nas cini najzenstvenijim. Oduljila sam sa pricom, nemojte se ljutiti al htijela sam da sve napisem. Danas je 46. Dan od poroda i dosla mi je menga … cekam kad ce proci da se napokon posexam nakon i vise od 10 mj. Nadam se da nece biti previse bolno  Maleni spava a ja jedva cekam kad ce se probuditi da vidim lijepe oke i da ga izgnjavim. Dosta vise

 

IZVORNA PORUKA: Esmica

Mnogo toga sam naucila o porodu,a evo nesto cu da podjelim sa vama,pa razmislite,sjetite se svojih poroda,i vidite da li je tacno ovo sto pisem.
Citala sam da se porod remeti kad se ometa,i uvidjela sam da je tako.
Sjecam se u bolnici svaki put kad bi doktorica usla,meni bi bol zastala,prisustvo bilo koga ometalo me,nije lahko biti gola pred nepoznatim ljudima.Oni hodaju oko tebe,toliko njih.
Ponasaju se kao da si broj u nizu koju trebaju da odrade i gotovo,a ne kao da si insan kojem se upravo desava nesto posebno...postajes majka.
Taj trenutak bi trebao biti najljepsi.
Ja bih cisto radi sigurnosti voljela da sam imala babicu,ali bi ta babica bas kao i moj muz bila u sobi.Bila bi sama u trudovima,i cak i na porodu.

Reci cu vam jos,ali ovo sad je druga tema,no nije bitno.Kad smo trebali malu da prijavimo,dakle treba nam papir da sam ja pregledana,i da je beba.Na osnovu toga vam daju potvrdu kojom vadite rodni list,odnosno prijavljujete bebu.
Isto naravno jedna greska koju spominjem je rano presijecanje pupcane vrpce.Treba sacekati da otpulsira pa onda rezati.
Vjerujte,kad se sve obavi prirodno,onako kako nam je Bog ostavio da radjamo,nikakvih problema nemate.
Moja treca beba je najzdravija,najraspolozenija,i najvezanija za mene sto ponekad dovodi da ne stignem sve po kuci,ali nije bitno.Zalim samo sto i prvo dvoje nisu prosli kao i ona,sigurno bi bili vezaniji,i trajno bi na njih ostavilo trag taj dolazak na svijet