sike
|
Eh moje mamice,ovo vam je moja porodjajna prica...
Termin za porod se blizio.Vec odavno je spremna torba sa svim potrepstinama o kojima su nam sestre pricale na vjezbama i cekala sam.Bila sam na pocetku devetog mjeseca i vec mi je receno da cu se najvjerovatnije poroditi prije termina.Tog finog januarskog dana,2009.godine,bila sam s bratom u Pionirskoj dolini.Bila sam onako bas lijepo raspolozena i nisam dala da me omete neki cudni i tupi bol u malom stomaku.Nije boljelo samo sam osjetila nelagodu.Nisam tome pridavala neku narocitu paznju jer sam od osmog mjeseca brzo se umarala i osjecala pritisak pa sam i tada mislila da sam se samo dobro nasetala.Medjutim,kada sam stigla kuci i odlezala dobrih sat vremena,taj tupi bol nije popustao.Shvatila sam da se nesto desava jer me do tada nikad "umor"nije toliko drzao.Odlucila sam sacekati muza da dodje s posla pa cemo zajdno otici na pregled.Kada je on dosao,mene sve popustilo pa mu nisam nista ni govorila,znajuci koliki je panicar.Medjutim,navecer oko 23 h,bol se opet vratila ali malo jaca.Tada sam shvatila da se nesto ipak mora ciniti,i "pripremiti mm-a na polazak".Do tada nista nisam govorila o bolu koji je bio taj dan,samo sam mu u onako sabrano rekla da moramo u bolnicu jer mislim da je pocelo.A ja njegove panike!Mislim da bi mi bilo bolje da sam se sama spakovala i na taxi.U bolnici su mi rekli da sam otvorena dva prsta i da do porodjaja ostajem u bolnici.Tada sam pocela plakati.Obuzeo me strah,neopisiv i jak...obuzela me i sreca,neopisiva i jaka.Plakala sam i osjecala sam se kao malo dijete sa velikim stomakom ispred sebe.Kao da se sve desava nekom drugom.Odjednom mi je pred ocima proletjelo cijelo moje djetinjstvo,srednja skola,studentski dani...pa ja sam jos dijete a sutra cu postati majka.Doktorica je rekla da me puste da odspavam i ujutro na pregled.Odjednom sam se u svoj panici pocela brinuti za mm-a,kako ce on sam veceras i pocela sazivati svijet da budu uz njega ,kao da se on treba poroditi.Ujutro su rekli da sam otvorena dva psta ,da ne treba nista siliti i da sam do daljnjeg u bolnici.Oduzi se moj boravak u bolnici punih petnaest dana.A tu je tek bilo svega.Vec su se i sestre pocele saliti da sam "vjecna trudnica".Vise me nista nije ni boljelo,a polako sam se otvarala,pola po pola prsta .Negdje osmi ili deveti dan pocelo me boluckati.U smjeni nije bilo mog doktora ali me poslase u pripremu za porodjaj-otvorena cetiri prsta i to je to,nema se sta vise cekati.Noc je bila preduga,bezbroj ctg-a,klistir,setanja a mene nista ne boli.Jutro je i svanulo a ja nista.Zene u sobi do mene se poradjaju,iznose bebe a ja kao da sam u posjeti.U vrijeme smjene,dolazi moj doktor i zabezekne se kada me vidi da sam tu."Ova zena nije jos za porodjaj,vracajte je u njenu sobu!"Prvo sto sam pomislila bilo je:zar cu oet za par dana morati raditi klistir?I ja opet dole u sobu,opet u iscekivanje i budjenje u 6 ati svako jutro sa prodornim glasom sestre:"Hajmo zene,setajte!"(jer smo prije svakog ctg-a morale setati da "probudimo"bebe).Zene u toj osmokrevetnoj sobi,u kojoj sam provela petnaest dana,su se smjenjivale,poradjale,a ja nista...sve do jedne noci.Odjednom me pocelo boljeti za ne izdrzati.Vise me je bol udarala u kicmu nego u stomak.Zovnem sestru a ona kaze da brojim na koliko mi bolovi dolaze.Ma sta na koliko,mene konstantno boli.Nije to bila jaka bol,ali prava jeste.Uopste nisam mogla skontati na koliko minuta me zaboli,sad na deset,sad na osam,sad petnaest,tako da mi je sestra rekla da to nije nista i da necu jos koji dan.Ipak sam se otisla istusirati i pripremiti za porodjaj jer sam znala sta mi jutro donosi.Jedva sam docekala vizitu i odmah su me poslali u pripremu jer porod sada dolazi,ali zaista.Otvorena sedam prstiju-SEDAM!!!,pa mene uopste toliko ne boli koliko sam mislila da ce boljeti.I da,opet klistir .Odveli su me u salu za porodjaje.Bila su tri kreveta,dva prazna i ja na srednjem.Pravo ispred mene prozori koji gledaju u neku drugu salu i na kojem su se nacickali ucenici iz srednje Medicinke skole-imaju praksu.Ukljucili su mi drip i utom je dosao moj doktor,pa mi je bilo mnogo lakse.Pitali su me da li hocu da ucenici odu jer imam to pravo reci,ali to nisam zeljela jer da nije njih bilo i razgovora s njima ne znam kako bih podnijela bolove koji su uslijedili.Nisam bila dugo na dripu,sat i po,ali meni se cinilo kao da je prosla citava godina dana.Dosla je babica i rekla da tiskam.I tiskala sam,cetiri puta i moja beba je ugledala svjetlo dana.Cula sam plac bebe,MOJE bebe.Ali jos nije gotovo..."Hoce li drugo manje boljeti ili vise?",dobro se sjecam svog pitanja na koje nisam dobila odgovor jer za njega nije bilo vremena.U pozadini sam cula zvonjavu telefona i odgovore sestrica da se nisam jos porodila.Poslije cetiri minute,rodila se moja druga beba,djevojcica Ines,teska 2900 g i duga 49cm,sestra starijeg brata Sanjina,teskog 2100 g i dugog 48cm.Tada sam zeljela da skocim sa stola i odem do onog telefona koji je toliko zvonio i iz sveg glasa kazem:DA,PORODILA SAM SE!!!Da,zaista je gotovo i sad mi vise nije bilo ni toliko bolno,ni strasno,ni mucno...sve to ostavljam iza sebe i pocinjem novi zivot sa svojim bebama.Od tog dana ja sam majka i bit cu majka do kraja svog zivota....Od dana devetog,mjeseca februara,godine dvijehiljadedevete postadoh i sama...Ljubi vas vasa majka,okarice moje lijepe...
_____________________________
Duboko u srcu,znam kako zivot treba da tece...
Sanjin i Ines,9.februar 2009.
|
, drago mi je čuti lijepe porođajane priče, treba mi poleta za još djecice akoBogda 
sve cestitke.... 
Al mi vjeruj u Tim momentima nije padalo na pamet jer su svi bas ljubazni bili i maximalno mi pokusavali pomoci
vrijedilo je.. 
Odštampaj
