|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!
Korisnici na ovoj temi: niko
  Odštampaj
Stranica: <<   < Prethodna stranica  1 [2] 3 4 5   Sljedeća stranica >   >>
Korisnik
Poruka << Starija tema   Novija tema >>
   RE: Moja priča o dojenju!
28.6.2010 23:00:16   
frenkoza
nakon duge i iscrpne noci porodjajnih bolova i muka napokon je doslo na svijet najdivnije bice koje sam u zivotu upoznala.... jos jedan Boziji rob - Abdulah.... moj prekrasni sin....
kada sam ga vidjela od tog momenta pa do danas zeljela sam samo jedno - da mu u zivotu pruzim ono sto je najbolje za njega.... da mu omogucim zdravlje.... srecu.... ljubav.... paznju.... sve najbolje sto jedna majka moze zeljeti djetetu svome....

na tom dugotrajnom i mukotrpnom putu prva stepenica je bila - dojenje.... uvjerena u svoje majcinstvo.... iscekivala sam da mi donesu mog sultana da uspostavimo najljepsi kontakt izmedju majke i djeteta.....
o objasnjenjima i ponasanjima sestara "instruktorica" ne bih ovdje pisala jer ne zelim svoju pricu prljati njihovim bezobrazlucima....
stavila sam svog bebija na grudi i dala mu prvi gutljaj zdravog zivota.... kroz glavu su mi prolazile sve price... sve informacije koje sam skupila o dojenju na RR-u... na edukativnim filmovima.... tekstovima isl.... posmatrala sam ga dok je hlapljivo gutao zalogaj po zalogaj... malo je reci da sam bila presretna....
brzo sam vidjela da ne doji ispravno.... osjecala sam bol i znala da ga ne trebam osjecati.... za kratko vrijeme nastali su problemi.... ispucale bradavice... otecene grudi.... vidjela sam da nismo bas najuspjesniji dojenacki par.... ali to drago bice je bilo tako bespomocno a i ja s njim.... nisam znala kako da ga naucim.... ali nisam odustajala....
dosli smo i kuci.... problemi su bivali sve tezi i tezi.... a moja upornost sve veca i veca.... stalno sam se vracala na pocetak price.... ja zelim svom bebiju samo najbolje.... trpila sam bol... znala sam da je to tek prvi bol koji trpim za dobrobit svoga djeteta.... od siline boli nekad mi je dolazilo da ga samo gurnem.... da prestanem.... da odstanem.... plakala sam... krivila sebe zbog takvog razmisljanja....
malo po malo poceo je da me gleda... da me posmatra svojim krupnim ocima.... njegov pogled mi je govorio: mama izdrzi.... mama ne odustaj.... mama meni je lijepo s tobom.... nemoj mi to onemogucavati.... to me je hrabrilo.... davalo mi iznova snagu.....
prica ne bi bila potpuna da ne pomenem naseg babija.... najdrazeg muza.... drzao ga je dok bi ga dojila.... kupovao kremice.... informisao se.... pravio mami kompote i supice.... donosio toplo mlijeko.... zelio je kao i svaki otac da njegov sin gradi zivot na cvrstim temeljima.... svjestan da se temelji postavljaju od prvog dana....

dan po dan.... dojenje po dojenje.... postali smo tim.... dojenje vise nije bilo samo puka ishrana.... dojenje je postalo utjeha.... smiraj.... za mene i za njega.... sve nervoze.... sve ljutnje.... sve boli.... lijecili smo skupa.... DOJENJEM....

nazalost.... nakon 2.5 mjeseca mama je morala otici na 15 dana.... najgorih 15 dana u mome zivotu.... cuvala sam mlijeko.... izdajala se neprestano....i molila Boga da ne prestanemo kontaktirati preko mlijeka.... kad sam se vratila bebi je prihvatio opet siku.... ali samo jos 10-tak dana.... i vise nije htio.... nije bilo sanse.... flasice su ucinile svoje user posted image user posted image user posted image

bez obzira na sve teskoce i prepreke dojenje je ostavilo neizbrisivi trag.... u knizi moga majcinstva dojenje ce ostati jedna od najljepsih i najemotivnije ispisanih stranica.....






_____________________________

"Postoji trenutak u zivotu zene u kome je svaka suza zlatna,trenutak kad sunce obasja dusu i nestane mraka.Trenutak kada znamo da mozemo,da smo istovremeno i nezne i jake,kad ugledamo dva oka najmilija,Trenutak kada postanemo majke"
10.11.2009.
30.0

(odgovor članu Visnja RR)
Neposredna veza do poruke: 26
   RE: Moja priča o dojenju!
28.6.2010 23:09:02   
DM
user posted image user posted image user posted image Rasplakala si me ovim svojim putovanjem,a isto tako sam plakala od sreće kada si mi javila nakon povratka da je prihvatio siku!
Ja ću svoju priču nekom drugom prilikom-imam dvije kao i Hanady


_____________________________

Čim želja prestane biti želja,
čim minu čežnja, ni slasti više nema!

(odgovor članu frenkoza)
Neposredna veza do poruke: 27
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 0:35:30   
frenkoza
da dodam DA user posted image

_____________________________

"Postoji trenutak u zivotu zene u kome je svaka suza zlatna,trenutak kad sunce obasja dusu i nestane mraka.Trenutak kada znamo da mozemo,da smo istovremeno i nezne i jake,kad ugledamo dva oka najmilija,Trenutak kada postanemo majke"
10.11.2009.
30.0

(odgovor članu DM)
Neposredna veza do poruke: 28
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 12:38:40   
Anoniman
Kada su mi prvu pahuljicu donijeli na grudi...odmah je znala sta se treba raditiuser posted image . Kao da je to bezroj puta ranije radila, mamino pile malo, otvorila je malena usta i nasla moju bradavicu. Nekako...snasle smo se obje. Spontano...a malo nam je pomogla i predivna teta u bijelom...
Moja malena je ubrzo pocela plakati....Mlijeko nije doslo...
Tri dana trajala je nasa patnja...tri dana plakala je ona, a i ja s njom. Sestre su nas obilazile, stavljale mi je na grudi..ali uzalud. Mlijeka nije bilo. Zena koja je lezala sa mnom u sobi nekoliko puta je dojila moju malenu, tako da Farah ima majku po mlijeku, brata Ahmeda i jos jednu seku...Lamiju iz Viteza. Sestre su mi prilazile i pitale me da li da joj daju formulu, sto sam ja kategoricno odbijala...znala sam da mlijeko nekad kasni...doce ono, samo treba izdrzati. Bila sam sigurna da kasni zato sto sam porodjena na CR..."Cr je neprirodan za zenino tijelo, zato meni mlijeko kasni, hormoni su podivljali"- mislila sam u sebi.
Treci dan mlijeko je naglo doslo. Grudi su mi odjednom postale dvije nabrekle lopte...kao u P. Andersonuser posted image .Farah nije mogla da lijepo uhvati za bradavicu, morala sam je sama malo isprazniti. To sam radila rukom, jer mi pumpica nije toliko pomagala. Izvlacila je mlijeko samo s pocetka grudi, a ja sam blagim masiranjem mogla da izvucem i razbijem malene kvrzice cak ispod pazuha...Nakon dan-dva uspostavili smo ritam...I uzivale obje.Upoznavale se, gledale...Ja sam i dalje morala da izmuzujem mlijeko prije no sto Farah treba da doji, ali to mi nije bio problem. "Sve za svoje dijete i njen zdravi razvoj"-bio mi je moto.
Taman kad sam pomislila da nam dobro ide, pocele su me bradavice strasno boljeti. Cim Farah uhvati, ja bih osjetila strasnu bol...kao da mi neko mozak vrti...Stisla bih zube, da ne vrisnem i ne prepadnem dijete. Bradavice su sve losije i losije izgledale..krvarile su..."Sveznalice" oko mene su mi svasta nesto predlagale...ali ja sam slusala sebe i samo poslije podoja sam ih mazala svojim mlijekom i malo pustala da se onako na "zraku" osuse...user posted image
Pomoglo mi je.
I opet smo poceli da uzivamo u "samo nasim" trenucima...
Uhvati bi je sa nevjerovatnom radoscu i brzo ruckaj, ruckaj...a onda me pogleda s'ojim plavim okama...a ja placem i zahvaljujem Bogu sto me je tako blagoslovio...U tim trenucima svijet je postojao samo za nas...
Sa 3,5 mjeseca moja malena je pocela da place nakon sto bi malo dojila...Osjetla sam da je mlijeko naglo presusilo. 4-5 dana smo se patile obje. Ona dusa, navlaci navaci, ali bezuspjesno...Forsirala sam se ispijajuci litre i litre kompota, supica, sokova...ali bezuspjesno.Mlijeka je bilo, ali jako malo...
Uveli smo Aptamil1...U pocetku joj je falilo samo 20-ak ml da bi ona bila sita i zadovoljna s osmjehom na najsladjem licu....Kasnije je trebalo sve vise i vise praviti hapice, da bismo nakon 5,5 mjeseci potpuno prekinuli s dojenjem i pili samo Aptamil.
Tada smo poceli da polahko uvodimo i "pravu"  hranu...

S rodjenjem Iman, mlijeko je odmah doslo. Mozda sto je porod bio prirodan, ko zna? Iman je odmah znala sta treba da radi, kad mi ju je dr. Merjem donijela na grudi. Dusa mamina, nije bila ni progledala, a njupala je ko velika...Predano, zadihano, brzo...
Kada me je doktorica pitala da li sam prvo dijete dojila, ispricala sam joj svoju pricu s naglaskom da sam bukalno mogla dojiti dvoje djece ta 3,5 mjeseca...a onda je naglo prestalo...
Doktorica je rekla da ne moze tek tako mlijeko nestati, moralo se nesto desiti...stres.
I tek poslije tri godine ja sam postala svjesna koliko sam bila u nekom grcu to vrijeme..Koliko su neke osobe tako negativno uticale na moju psihu, da mi je to unistilo najljepsi osjecaj na svijetu, a mojoj pahuljici ono sto joj je Bog dao najzdravije...Sve je postalo jasno, nakon toliko vremena...Nevjerovatno. Kao da mi je bio zar na ocima...
Ovaj put sam odlucila, NISTA na ovom svijetu, aBd, nece unistiti ono sto je najzdravije za moje dijete. Promijenila sam se, nekako spontano nakon tog otkrica...Postala sam sasvim druga osoba. Neosjetljiva.
I evo vec 4,5 mjeseca uspjesno dojimo. Nisam imala nikakve upale, zacepljenja, temperaturu. Bradavice nisu krvarile....Nisam sumnjala da li ja mogu da dojim, jer znam da JA TO MOGU; JA TO HOCU! Kada me neke "sveznalice" pitaju da li imam mlijeka, dijete place, odmahnem nehajno glavom ili precujem...Osobe koje negativno uticu na mene sam dooooobro distancirala iz svoje blizine, tako da moja 'mancica i ja uzivamo....i Farah, koja je uvijek tu kod nas, legiii,  milkim je  jednom rukom, a drugom namjestam Iman...Iman isto kao i seka nekad....tako nestrpljivo uhvati so'ju sikaru i njupa, njupa, a onda dega so'ju mamu svojim krupnim plavim okama(kao u seke), Farah je grli...a mama...mama je tako sretna kada ih gleda zdrave i hairli...i moli dragog Allaha da ih sacuva od svalog zla.
DA

(odgovor članu frenkoza)
  Neposredna veza do poruke: 29
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 13:03:56   
chuci
Početak moje priče je avgust 2008. Tada je moja snaha rodila, i ja se prvi put susrela sa dojenjem. Ne samo sa dojenjem nego i sa problemima. Žena rodila na carski, nisu joj odmah donosili bebu, kad su je donijeli nije znala kako, i uglavnom izašla je iz bolnice sa začepljenjima. Sjećam se koliko je govorila da je boli, poznata patronažna teta Azra dolazila, i hB to se riješilo u dva dana. Meni je čudno bilo jer nisam nikad čula da neko o tome priča. Čula sam da npr moja tetka nije mogla dojiti jer je imala problema, ali nisam znala kakvih. Za mamu nisam čula da je imala problema, iako sam znala da nas je sve relativno kratko dojila.
Helem prelazimo na septembar 2009, kada se moja princeza rodila. Porod sveukupno trajao 24 sata, od prvog bola do bebe na prsima, od toga u bolnici samo zadnja 4. Mogu trpiti bol tako da nisam vrištala, samo sam razmišljala još malo, još malo i prestaće boliti. Tako je i bilo. Došla princeza, malo smo se vidjele i onda su je odnijeli. Donijeli su mi je ponovo nakon nekih 5 sati. Niko me ništa nije pitao, ali sam vidjela da joj je bijelo oko usta. Znači davali joj nešto. Nisam se sikirala u tom trenutku samo sam je gledala kako spava. Kad je zaplakala, premjestila sam je kod sebe i pokušala podojiti. Izgledalo mi je lahk, kad sam snahu gledala. Primakneš bebu, ona otvori usta, primakneš je još i ona doji. Kod mene jok. Otvori ona usta, ali ne može da uhvati da doji. Kod mene bradavice ravne, nisam ni znala dotada šta je to. Ja prvu sestru koja je naišla zamolim da mi pokaže kako ću da je podojim no ona mi kaže poslije vizite. Ja sljedeću isto pitam, ona meni isto poslije vizite. Princeza zaspala opet. Prođe sat, i dva naiđe vizita. Ne dolaze one sestre. Princeza se budi i opet plače, traži ustima. Ja sljedeću sestru zamolim i ona preko volje priđe. ''''Nježno'''' stisne bradavicu, i kaže ima mlijeka daj joj. Ode. Sljedećoj sestri koja naiđe, i nudi neke knjigice da kupimo o njezi beba, kažem hoću, kupiću, a možete li mi pokazati kako da podojim bebu, ne ide mi. Napokon žena fino priđe, namjesti mi bebu, sestra malo stisnu bradavicu, da se napravi ono izbočeno, prikači se princeza i dojila je sljedećih 40 minuta. Jeeeee. Meni drago, gledam je i milkim. Drago mi jer ću malo biti u bolnici, pa mi neće odnositi bebu kao snahi, znači neće biti problema, doji cura mamina. Izašli smo iz bolnice isti dan. Kod kuće je dojila, na svaka 3 sata, dan noć, sve pet. Vuče cura ko usisivač.
Problemi nastaju odmah nakon 2 dana. Napravile mi se ragade. Gdje i ne bi kad beba ne može da uzme aureolu u usta, a jako vuče. Osim toga mene nešto boli. Nije mi jasno šta. Ružno boli pravo. Samo na jednoj dojci, na vanjskoj strani. Kažu mi ma nažuljala si se dok si spavala proći će. Ono i dalje boli. Na dodir mi tvrda linija, na vanjskoj strani desne dojke. Beba doji cijeli dan, odradi svojih pola sata i spava dalje, mene i dalje boli. Snaha dolazi, ja je zamolim da pogleda. Kaže isto ti je ko i meni. Masiraj, vruće obloge, masira snaha, boli ko đavo, masira mm, ništa nije bolje. Ja se žalim mami kad će ovo proći boli rana, bole ragade, sad i ovo kaže mama vidjećeš kad bude 7 dana bebi sve će se srediti. Zovi tetu Azru, dođe ona kaže, začepilo se saćemo mi to. Žena se čudi kako mi je jak kolostrum, žut, gust. Otčepi ona to nakon 2 sata. MM išao kupiti pumpicu, kaže teta Azra da vadimo mlijeko koje ostane  nakon podoja, postepeno smanjujemo dok se ne ustabili. Čudi je kako nije druga dojka procurila kad smo ovu otčepili ali kaže biće to dobro. Zvaće me sutra da vidi kako ide. Tada sam bukvano stalno bila žedna, jer mi nisu dali da pijem da se ne bi više mlijeka proizvodilo. Nakon još dva dana, ista stvar druga dojka. Opet teta Azra čudi se kako to. Opet nekoliko sati masiranja, vruće obloge, beba izdaja duša mamina, pa pumpica pa ručno, pa beba. Otčepimo i to. Opet nema curenja iz druge dojke kad jednu doji. Problem je bio i rana, dojenje samo u ležećem položaju, pa su se začepljali kanali sa vanjske strane. Prošlo 10tak dana od poroda, dotada malo počne boliti jedna mi odmah obloge masiranje i prestane, no sada opet desna boli. Sad još više. Teta Azra, jedva otčepi, čudi se otkud toliki kolostrum još uvijek, sve žuto. Kaže beba će dobiti dvije kile za mjesec.
Sljedeća noć novi problem. Temperatura 40. Ja nisam imala temperauru iznad 37 već 15 godina, od čega je sad to. Nisam znala da je začepljenje jedno, a upala dojke drugo. Ubjeđujem ujutro doktora da mi nije od dojki jer je dolazila patronažna i sve otčepila. Čiste me dole jer ne znaju od čega je temp, pa da nije od toga. Daju mi antibiotike, i kažu slobodno doji, neće bebi ništa biti. Par dana pijem antibiotike, dojke pomalo bole, obloge su uvijek aktivne, kupus, ma sve živo, izdajanje, beba doji kad hoće. Počne boliti začepljenje, ja odmah otčepljavam. Svaki podoj boli, ragade su užasne. Na jednoj dojci je pola bradavice rana, na drugoj je rana manja ali duboka oko pola centimetra. Dan nakon završetka uzimanja antibiotika opet začepljenje, opet teta Azra jer nismo mogli sami otčepiti, žena se čudi kako opet, kako i vanjski i unutrašnji dio dojke, po noći opet temperatura 40. Ja odem u hitnu, sve objasnim oni mi daju injekciju zaboravila sam čega i kažu idi ujutro na ginekologij i nemoj dojiti 12 sati. Joj beba dva obroka tada popila AD mlijeka, preplakala cijelo vrijeme. Ja na ginekologiju, nedjelja, nema gužve, dva doktora me pregledala, dali mi 3 tablete, od toga 2 antibiotike. Samo doji kažu, sve ti je to od grudi kaže mi jedan stari dr. I kažu da vadim sve mlijeko koje ostane poslije podoja. Kome se nije desilo ne zna šta znači 24 sata se baviti sa grudima. Tada smo kupili i električnu pumpicu. Napila se ja za 20 dana tableta kao nikada do tada. Završila i te tablete, ragade još uvijek iste. Ako ih beba ne razvali, razvali ih pumpica nakon bebe, jer ako ne izvadim ostatak začepi se neki kanal. Ja se žalim kad će ovo više proći, kažu kad bebi bude mjesec dana. Stalno sam žedna bila i tada. Jednom sam po noći ispumpavala mlijeko i vidim ja ono roze. Kažem ja mm vidi ovo jela sam cveklu jučer a sad roze mlijeko, ahaaaaaaaaa to je bilo od krvi iz ragada, ali nama je to tad bilo smiješno jer nismo skontali. Kako je to čudno, čovjek se navikne na konstantnu bol.
Nakon par dana sam već mogla sjedeći dojiti, i začepljenja su se smanjila. Kad je beba jednu dojila, na drugu je curilo mlijeko, što znači nema začepljenja. Ja plakala od dragosti. Dotada smo svi mi bili kod moje mame, jer smo mm i ja tek kupili stan koji je bio u pripremama. Kad je princezi bilo mjesec dana (oko 1400 dobila) prešli smo u naš novi stan. I nije se sve riješilo kad je istekla 40tina kako su me ubjeđivali. Ragade još uvijek bole užasno pri svakom podoju. Jednom mi se začepio kanal u desnoj dojci preko dana, ali sam ga uspjela sama otčepiti. Kad je princezi bilo 2 mjeseca lijeva ragada je zarasla, a kroz 7 dana i desna. I danas desnu dojku nazivam onom što boli, a lijevu dobrom zbog ovoga. Ja ne mogu da vjerujem da dojenje može ne boliti. Joj još uvijek me bilo strah da se napijem vode ko čovjek.
Opet nije kraj. Tada je nastupila faza plavog zeke koja je trajala 10tak dana. Beba nije htjela dojiti, vrištala bi kad je pokušavam podojiti, pa je mm skontao da je zbuni muzika pa je on morao stalno pritiskati muziku na jednom plavom zeki da svira jer bi tako dojila.
U svoj toj boli koju sam trpila tih dva mjeseca najviše me nerviralo kad mi je neko govorio ma ne moraš dojiti ima i flašica. Ili me podržite ili se gubite. Mama mi je opisivala svoje muke, za koje nikad ranije nisam čula, i izvlačenje mlijeka preko ibrika, jer tada nije bilo pumpica.
Najveća podrška u svemu ovome mi je bio mm. Ne bih nikako to mogla bez njega proći. Držao je bebu dok je dojila, jer ja nisam mogla, ustjao sa mnom po noći i sjedio pored nas dok ona doji, donosio mi vode sa slamkom da mi je lakše piti, ako ništa sjedio je pored mene i govorio proći će ljubavi. Jah i kupovao mi slatkiše koje volim.
Neki dan sam našla blokić na koji sam zapisivala, kad je dojila koju dojku i u koje vrijeme sam pila koji lijek. Rasplakala sam se kad sam vidjela dojenja od 45 minuta, a sad doji 3-4 minute.
Princeza sad jede i čvrstu hranu, ali kad vidi da se ja skidam plješće rukicama, legne i otvori usta i čeka. Napokon sam i ja dočekala da uživam u dojenju svoje princeze.

Izvinite na ogromnoj priči. i DA

< Poruku je uredio chuci -- 29.6.2010 13:06:24 >


_____________________________

mrvica 22.9.2009.
mravić 4.6.2012.
ako ih ne čujem... u zijanu su garant


(odgovor članu Anoniman)
Neposredna veza do poruke: 30
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 13:58:01   
Anoniman
Ovo je priča puna odricanja, ljepote, iskrenosti, ponosa i uspjeha.
U njoj je ključno moje samopouzdanje, sigurnost u svoje postupke i snaga volje.
Iako mi se činilo da nemam mlijeka, vjerovala sam da ga ima, iako sam trpila bolove, bila sam istrajna, iako su mi grudi nekad bile upaljene, a nekad nisam iz obje mogla izdojiti 50ml da joj ostavim kada krenem, iako sam je napočetku dojila ležeći radi bolova, vjerovala sam da su to sve faze i da će se sve vratiti u normalu.
Moja djevojčica je prvih 6 mjeseci svoga života isključivo dojila, nikada nije ništa drugo popila ni pojela osim moga mlijeka.
Svaki mjesec je dobijala otprilike 1200 gr. Dojila je stalno, iako je imala i dvije tri faze kada je po par dana odbijala da doji, a ništa drugo nije htjela, ali ja sam je uporno nudila i nakon nekog vremena bi opet prionula svom snagom. I vjerujem da su djeca mnogo izdržljivija nego što mi mislimo, jer imaju i svoje zalihe i neće im se ništa desiti ako im stomak nije non-stop pun. Možda će biti razdražljivija, nervoznija, ali sve je to normalno.
Od prvog dana njenog života pa do njenih 2,5 mjeseca, borila sam se sa ispucalim bradavicama, znala je jesti po 40min. pa opet tražiti za pola sata, ali ja sam se sva posvetila njoj i stalno odgovarala na njene zahtjeve. Nekada su mi dolazili prijatelji a ja bih čitavu noć provela u drugoj sobi, dojeći. Poslije sam već pronašla način da se ne izdvajam i prebacila bih maramu preko i dojila je i u gostima, hodajući, stojeći, ležeći i u parkovima i u baštama kafića, i na stajalištima na autoputu i nema gdje ne.
Slijedeća veća kriza je nastupila sa 10 mjeseci kada su joj rasle gornje jedninice i kada me izgrizla. Neću detaljno opisivati te muke, ali i dalje sam je stavljala na obje dojke podjednako i opet su u akciju stupile silikonske kapice i masti za bradavice sa početka priče i intenzivni tretman oporavka. Onda je sa godinu dobila stomačnu gripu poslije puta i jedina hrana koju je htjela i smjela bilo je majčino mlijeko, pet čitavih dana je samo to jela jer bi sve ostalo povratila. Znala je noćima spavati na dojci, ali sve je prošlo hvala Bogu. Imal je i kriza sa odbijanjem hrane i tada smo sve premostile uz dojenje. Jela je sve ali je dojila između obroka i pred spavanje, osim mlijeka je pila samo vodu i nikad nije pila kupovne sokiće. Nekad sam bila na rubu živaca jer je stalno tražila da doji, stalno me pretresala pred ljudima i budila noću... znala sam na kraju sjesti i plakati.
Ali "kiki" je bila i ostala njen drug od prvog dana na ovom hladnom svijetu veza sa prethodnim boravištem, utjeha, hrana, slatkiš, igra, radost, uspavanka, gutljaj za buđenje...
U augustu puni dvije godine, prestala je dojiti skoro, spontano i neočekivano.
Podoje sam smanjila samo na uspavljivanja, naveče i po danu. Jedan dan je bila kod moje mame i nije dojila, naveče je sama zaspala, sutradan opet sama u autu na povratku kući i tada sam vidjela da je to to. Nisam vjerovala ali je ni naveče nisam ponudila i ona je to mirno prihvatila i zaspala. Od tada često traži da je vidi, poljubi, obavezno je par puta na dan da se uvuče kod mene i zavuče ruke u majcu i pipka, pretražuje i grije rukice. Ja još ne mogu da vjerujem da je kraj  i da je tako lahko prošlo odvikavanje djeteta koje je bukvalno bilo ovisno o dojenju. Još uvijek zna cucnuti par puta radi fazona i nasmije se i ode.
I ja bih sve ponovo i rane i bolove i strahove, samo da je još jednom vidim kako sklopljenih očiju halapljivo guta to piće života koje je sami Bog za nju pripremio, a ja je milkim po kosi, uživam i slušam je kako diše.

(odgovor članu chuci)
  Neposredna veza do poruke: 31
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 15:34:25   
marinčii
Odakle da počnem,još dok sam bila trudna ja sam se više bojala dojenja nego poroda,govorila bi mm jeli ja baš moram dojiti;mene će to boliti;ali eto došao je i taj dan ,rodio se moj sin,nakon 6 sati su mi ga donjeli na dojenje,sestre nisu bile od pomoći ,da nije bilo žene koja je bila sa mnom u sobi koja mi je pomogla  i pokazala kako pravilno da stavim bebu na prsa ne bi ni uspjela,i M je počeo lijepo da sisa,hvala bogu na početku nisam imala problema sa grudima osim što su me malo bolile bradavice ali to nije bilo ništa strašno,na početku su podoji trajali pola sata,45 minuta ali ništa mi nije bilo teško i uživala sam dojeći .Nakon 7 dana dobila sam visoku temperaturu,znala sam da nije od grudi jer me nisu bolile a i dojila sam bez problema,otišla sam na pregled di su ustanovili da mi je ostao komad posteljice i da ću morati ostati u bolnici,uh to su bili najgori i najteži dani u mom životu,ostavila sam svog sina i hranili su ga na bočicu,ja nisam bila u mogučnosti da se izdajam i nosim mu pošto je bilo vruće i nije bilo moguće sačuvati mlijeko a i nije bilo sterilnih uvjeta u bolnici,ta 3 dana su me čistili 3 puta ,taj 3 dan su to odradili tek tada uspješno,ja sam se i tada morala izdajati da ne bi dobila još i mastitis i da bi sačuvala mlijeko.Kad sam došla kući odmah sam ga stavila na grudi i on je počeo da sisa ,niko nije bio sretniji od mene da se nije odbio od sise i da je nastavio sa dojenjem ,bila sam presretna i ništa mi nije moglo zamjeniti onaj njegov slatki osmjeh na kraju svakog dojenjauser posted image .Eto sad će biti godina kako dojimo,imali smo za to vrijeme 3 puta štrajk po 3 dana kada je odbijao dojenje,ja sam imala mastitis 3 puta i pila antibiotike ali eto sve  smo izdržali i nastavili s uspješnim dojenjem  i budemo dojili i dalje..
DA

_____________________________

Matej 10.7.2009.
Andrej 9.12.2014.
Danas je,možda više nego ikad prije,istina da će način na koji se ponašamo prema djeci odrediti budućnost svijeta!

(odgovor članu Anoniman)
Neposredna veza do poruke: 32
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 17:28:37   
nasa princezica
Nasa prica pocinje ovako...
29.08.2008 godine dosla je na svijet mala maza.Od trenutka kad su je donjeli pored mene odmah je htjela siku,sto joj je mama i priustila.Brinula sam se hocu li imati mlijeka dovoljno za moju mazu jer sam je jako zeljela dojiti.Odmah kad sam je stavila da doji pocela je vuci kao da pije iz boce,malo sika ispadne ona odmah kmeee,ja je ponovo stavim ona nemoze lijepo da je uhvati i onda se naljuti na svoju mamu.....A ja sva u strahu joj da nije neki problem,nesvidja joj se mlijeko,ima li ga uopste,hocu li moci dojiti....bas sam bila u nekom strahu i cim zaplace a nece da doji ja odmah mislim nemam mlijeka (iako ga je bilo u potocima).Iako sam znala kako i sta treba u vezi dojenja,ja sam opet zvala sestricu da mi kaze radim li to kako treba....na sta je reagovala  boze sacuvaj,i odmah sam pomislila "Hvala bogu pa mi netreba neka veca usluga od nje".Neznam samo kako bi sama objasnila sta i kako dojiti nevezano za to dali je neko informisan ili ne.Pogotov majkama koje se prvi put susrecu s tim.Ali naj vaznije nama je islo nekako,prva tri dana smo se navikavale obje na dojenje,ali smo ubrzo savladale kako da beba uhvati bradavicu  i posteno napapa,a da mamu nebole bradavice.Bilo koje rijeci su suvisne da se opisu te cari dojenja i povezanosti.Svaki put kad beba uzme siku da doji i pogleda mamicu svjetlucavim okicama,a rucicama zgrabi siku kao da ce joj neko ukrasti...mojoj sreci nije bilo kraja.Mjesec za mjesecom samo sam molila boga da imam mlijeka i da beba doji bar jos jedan mjesec...jos jedan...jos jedan...mjesec za mjesecom samo su se nizali a ja sva blistala od srece.Bilo je i napornih trenutaka,budzenja nocnog(do prije 20 dana),umora ali kad znam sta znaci dojenje za bebu svega bih se odrekla samo da ustrajem u tome...i nije mi zao neprospavanih noci...sve bude i prodje.Tako da moja beba sad ima puna 22 mjeseca i idalje doji a ja vrlo ponosna mama.Do kada ce maza dojiti neznam ni sama,sve mislim neka prodje druga godina pa cemo na odvikavanje.Najvise bih voljela kad bi ona sama prestala da trazi siku,jer bi znala da je spremna biti bez nje.Da ja preuzmem prvi korak bojim se da je na neki nacin necu povrijediti,ali za sad jos uvijek cemo uzivati u carima dojenja.Savjetovala bih svim majkama koje su u mogucnosti da doje,dojite svoja malena bica,neodustajte olako svako odricanje i trud je vrijedan toga.user posted image

_____________________________

LANA DUSA MAMINA 29.08.2008 :-)

SRCE MAMINO CEKANO SEDAM DUUUUUGGGGIIIIIIIHHHH GODINA

(odgovor članu marinčii)
Neposredna veza do poruke: 33
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 18:18:06   
emy24
IZVORNA PORUKA: emy24

eh evo i moje price o dojenju,ispocetka nije bilo lako ali moj trud i upornost su se isplatili.U toku trudnoce dosta sam citala o dojenju,procitala ne znam ni sama koliko stranica na internetu,o dojenju,majcinstvu,porodu ma svim problemima i ljepotama koje donosi majcinstvo.Prije ove trudnoce imala sam jedan spontani pobacaj(u kojem sam jedva izvukla zivu glavu,jer je plod  u meni bio mrtav tri sedmice),tako da sam ovu trudnocu ocekivala i iscekivala s nestrpljenjem svaki dan kada cu ugledati svoje sunce.Termin mi je bio 22.4,a ja sam svog djecaka rodila 23.4 u 21,20h,taj osjecaj ne mogu ni opisati suze su tekle a ja sretna sto sam napokon dobila svog sultana na ruke...user posted image user posted image user posted image ,eh sada je poceo period kojeg se sjecam,i kojeg zasigurno nikad necu zaboraviti jer bol je gora nego sam porod,neznam sta je gore kad majka nema bradavice ili kad su velike kao kod mene pa beba ne moze da stavi u usta cijelu bradavicu pa doji samo gornji dio bradavice....joj to su bolovi nesnosljivi,kad doji lijevu dojku ma ja se super osjecam ali kad je vrijeme za podoj na desnoj dojci ja jecam i placem kao godina,bol koja mozak para,i tako sam se patila citav mjesec dana neko kaze stavi ovo,neko ono ma sve sam probala,istrpila i trpila bolove nocima ali sada mogu reci sama sebi da sam istrajana,hrabra i da sam svom piletu pruzila samo ono najbolje u toku njegovog odrastanjauser posted image user posted image user posted image ,presli smo preko svih prepreka koje su nas sprecavale da uredno dojimo i dojili smo punih 13mjeseci,mogli smo jos ali mama se morala vratiti na posao,ali aBd kad dobijemo drugu bebu opet mama nece posustati i boricu se da moje malo dobije ono najkavlitetnije sto mu pripada po rođenju,a to je majcino mlijeko,savjet svim buducim mamama da ne odustaju jer je period dojenja za mene nesto najljepse,kontakt koji se ostvari sa bebom samo kad dojis...bliskost


Da


_____________________________

Emin & Ejna
23.04.2007.
26.07.2012

(odgovor članu emy24)
Neposredna veza do poruke: 34
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 19:10:36   
š t a
hvala vam drage žene i majke, meni i mnogim drugim budućim majkam prvorotkinjama ste sigurno puno pomogle.
Meni je termin 05.07. i jedva čekam svog bebuna. Pokušavam da saslušam tj. isčitam što više o tom da znam šta me čeka. Kupili sam Avent pumpicu, silikonske bradavice, blaznice, puralan kremicu i majka priroda me nadarila sa grudima br. 5 i finim velikim bradavicama čini mi se da je spremno. Samo još Božiji blagoslov i da moj bebun na ovaj svjet stigne živ i zdrav i mi vam se uskoro javljmo sa svojom pričom.
Još jednom vam HVALA!


_____________________________

I Bog da ptici da nebom leti...
i skoljki da biser stvori...
a majci podari djecu da radja...
njen let beskrajima,
njene bisere oko srca..!
02.07.2010.

(odgovor članu emy24)
Neposredna veza do poruke: 35
   RE: Moja priča o dojenju!
29.6.2010 23:51:30   
Anoniman

Krasna tema user posted image  
Eh ovako.......
Tokom čitave trudnoće, bila sam ubjeđena da ću uspjeti u namjeri da moja beba doji te da nam na tom putu neće ništa stati. Tako je i bilo, 2002 godine rodila se moja princeza koja je bez ikakvih problema prihvatila dojenje i, za početak, dobro nam je išlo!
Po dolasku kući, mame, nane, tetke...... sve u svom fazonu user posted image sa velikim dozama kompota, supa, čorbica..... čekale su ozarenog lica i sa zauzetim niskim stavom user posted image bile spremne samo da ja klimnem glavom da me one „uzmu pod svoje“ user posted image i našopaju svim i svačim ne bili imala što više mlijeka. I tu nastaje haosuser posted image
Upala, mastitis, temperatura, groznica...... user posted image , nemoć moje curice da izvuče, logično, tu količinu mlijeka..... U svom tom bolu i haosu sjetim se da bi mogla zamoliti prijateljicu da mi njena kćerka, koja je od moje S starija 4 mj., pomogne, da njena kćerka doji i tako nas spasi. Ona pristaje, dovodi bebicu i pilkica mala, draga (ljubi je teta E, nikad to neću zaboraviti user posted image ) uspjeva da me spasi te na taj način moja S dobija i seku po mlijeku user posted image Nedugo iza toga uspjevamo uspostaviti ritam te se proces ponude i potražnje dovodi na pravi nivo. 4,5 mj. Iza toga, taman kad sam bila u fazi da sama sebi mogu reći – eh to je to, sad lagano samo u tom smjeru, desi se nešto na šta ja nisam bila spremna, niti sam znala niti čula da je to u biti tako i da je mouće...... dolaze zubići! Nakon 5h odbijanja da doji, moje brige i agonije, jedino šta na šta sam pomislila bila je flašica...... i tu se naša priča o dojenju završila user posted image Dugo sam bila ubjeđena da je ona odbila dojenje, ni pomišljala nisam da ima veze sa izbijanjem zubića..... šta se može.... bila stvar.....


6,5 godina nakon toga, uslijedio je popravni user posted image S je dobila brata koji je, kao i ona, odmah prihvatio dojenje kao nešto što je njemu jako dobro poznato user posted image
Eh sad, sve one gore navedene mame, nane, tetke... user posted image nisu smjele, ovaj put, diktirati tempo unosa „stimulasna“ mlijekauser posted image , pa sam ja, ovaj put, kao iskusna dojilja user posted image , jako dobro, skoro, pa zaobišla mastitis, upale što je rezultiralo lijepoj uspostavi ponude – potražnje mlijeka. Ovaj put, svjesna da se jako brzo moram vratiti na posao (nakon 6 mj.), počela sam prilično rano da pravim banku mlijeka pored redovnog dojenja. Do mog povratka na posao, s ponosom pišem, uspjeli smo sačuvati 8 litara mlijeka!!
Napomenut ću da je bebi isključivo dojio 5 mj. (prvi mjesec dobio 1.95 kg, drugi mj. 1.85, treći mjesec 1.45 kg....) i super je napredovao! Sistem dojenja se tako dobro uspostavio da sam ja i dalje, uspjevala da po 150 ml. mlijeka ostavim dok sam na poslu.
Uskoro će imati 13 mj., i dalje doji, doduše to su samo 2 kratka podoja ali i dalje smo tu user posted image . Osjetim da nam se bliži kraj, žao mi je zbog toga, žao mi je jer sam svjesna da jako brzo raste i da je to neminovno.....
Ovdje ću stati! O emocijama ne mogu pisati, teško ih je na pravi način objasniti, to se samo može doživjeti..... Pokušajte, potrudite se i ........ sve će vam se samo kazati!

 

< Poruku je uredio enisa_sara -- 29.6.2010 23:57:55 >

(odgovor članu š t a)
  Neposredna veza do poruke: 36
   RE: Moja priča o dojenju!
30.6.2010 11:21:02   
ziki
Evo i mene da ispričam moju priču
Nisam išla u školu za trudnice ali sam isčitala hrpu literature o dojenju. Samu sebe sam ubijedila da ću dojit dijete i da me ništa ne može spriječit u tome. Odmah posle poroda osjećala sam se spremno i čilo da ga dojim. Mlijeko je krenulo odmah a Nemirko je pravilno uhvatio bradavicu i vukao iz sve snage. Tu prvu noć u bolnici od 11:30 do 5:00 mi je bio na grudima skoro svo vrijeme-malo je dojio, malo vuko u prazno. Kad smo došli kuću meni su već ispucala bradavice a sledećeg dana su se javile i ploče u grudima.  Bez mnogo muke prošli smo i to, bradavice su zamladile a proizvodnja mlijeka se stabilizovala. Nastavili smo da uživamo u dojenju. Nisam uspostavljala satnicu već dojila na zahtjev i Nemirko je napredovao kao iz vode.
A onda BUM!!! Kao grom iz vedra neba  ostala sam bez oca. Ne znam riječi kojima bih opisala  svu onu tugu i bol koja me je obuzela a nakon toga panični strah da ne ostanem bez mlijeka. Slamala sm se da ne počnem da plačem jer znam da ne bih mogla da stanem i da bi to bio kraj dojenju.  Najveća podrška mi je bila mama, koja mene nije ni zadojila zbog zdravstvenih problema. Pričala mi je i tješila me da istrajem, da moram biti jaka i zbog Nemirka i zbog oca. Ni danas ne znam odakle mi tolika snaga ali smo nastavili sa dojenjem na opšte zadovoljstvo.
Dojila sam ga 17,5 mjeseci i uživali smo oboje. Njegova odluka da prestane da doji mi je teško pala jer sam uživala u tim posebnim trenutcima.  

_____________________________

Nemam ništa od onog što bi se moglo nazvati bogatstvom i ne žalim mnogo za tim. Možda zbog toga ne poštujem to ni kod drugih. Bogatstvo je za mene ono što mogu ponijeti bilo gdje da odem, a to su uspomene. One ne mogu propasti, ne mogu se potrošiti......

(odgovor članu Srculence)
Neposredna veza do poruke: 37
   RE: Moja priča o dojenju!
30.6.2010 11:29:15   
aazra
Evo se raznijezih citajuci vase price...user posted image

Ziki, Enisa_Sara, Mamina princezicauser posted image user posted image user posted image

_____________________________








(odgovor članu ziki)
Neposredna veza do poruke: 38
   RE: Moja priča o dojenju!
1.7.2010 15:26:11   
mala86
Prije poroda nisam se srela s nekim tko doji,ali bi tu i tamo procitala nesto,znala sam da je to najzdravija i najbolja hrana za moju bebu!Nakon 6 sati od poroda donjeli su mi mog malenog!Ja i jos jedna majka onako izgubljene gledamo u bebe,sestra ih ostavi i ode!cijelo vrijeme ih gledale,nije nam palo na pamet da bi ih mogle dojit!
 
kad su ih drugi put donjeli stavim mu siku-on u vrisak,izvadim-sve ok!nakon 24 sata sestre mu dadnu dohranu-nece ni to,ja gledam s druge strane ogledala,napola luda,mislim nesto nije uredu!i da hoce dojit kod mene mlijeka ni kapi,rekle mi sestre da stisnem bradavicu svom snagom-nista!tek drugi dan navece pojavi se malo vodenasto,joj meni srce ko kuca-evo ga dolazi!treci dan ujutro kad su ga donjeli prvi put je povuko,i to su bili najsladji trenutci!jos se poslije soba napuni trudnicama koje su dosle na ctg,a moj momak papa,one vire-meni srce ko kuca!
 
pri izlasku iz bolnice pedijatrica mi kaze da kad dodjem kuci uzmem nan1 i da ga dadnem bebi ako "osjetim" da je gladna-toliko o promicanju dojenja!
uzeli jesmo,upotrijebili hvala Bogu nikad nismo!
 
nakon mjesec dana od poroda naletim na neke novine o bebama i u njima dvd-mlijecna staza-put do uspjesnog dojenja!taj dvd je moj podstrek,zatvarac usta kad bi neko spomenuo-on ti je gladan,treba mu vode,daj mu dohranu sa 4 mjeseca(vjerujte mi da sam ga pojedincima palila da vide neke stvari)!
 
Danas je iza nas vise od 9 mjeseci uspjesnog dojenja,dojenja bez mastitisa,upala,bilo cega,sretnog dojenja!
Uspavljivamo se uz nju,tjesimo i naravno najzdravije hranimo!
 
Neko me pita koliko planiram dojit-ne planiram uopste,ili ce ga samo nestat ili njemu vise nece biti zanimljivo!ima li ista sladje kad se najede pa onako snen okrene glavu i mljacka,kao da uziva u svakoj kapi...
DA

< Poruku je uredio Hanady RR -- 4.2.2011 10:45:21 >


_____________________________

Dijete uvijek može odraslog naučiti trima stvarima:
Da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi

moje sunce 19.09.2009 ¦ ¦






(odgovor članu aazra)
Neposredna veza do poruke: 39
   RE: Moja priča o dojenju!
4.7.2010 14:00:45   
Anoniman
Ja ne mogu čitati ovu temu, dojim danas tačno 14 mjeseci hB, i uskoro namjeravam prestatiuser posted image , najosjetljivija sam sad ne temu dojenje, evo plačem...a znam da se nekad mora prestati.

(odgovor članu niki83)
  Neposredna veza do poruke: 40
   RE: Moja priča o dojenju!
4.7.2010 21:55:39   
Anoniman
IZVORNA PORUKA: pahuljica farah


NE



< Poruku je uredio Hanady RR -- 4.2.2011 10:47:44 >

(odgovor članu Anoniman)
  Neposredna veza do poruke: 41
   RE: Moja priča o dojenju!
6.7.2010 18:46:04   
stella
Tacno sam osjetila kad je moja "Bubica"naucila dojiti iz prvog pokusaja.
Kao povukla jednom bez uspjesno,drugi put,treci put je povukla kako treba i dalje je islo sve ok.Neopisivo lijep osjecaj,da si rodila zivot i da ga SAMO ti odrzavas(tj hranis bebu bez adaptiranog itd) Nisam imala problema sa dojenjem,osim par puta vece kolicine mlijeka koje "Bubica" nije mogla pojesti,pa sam izvlacila pumpicom.Dojila sam preko godinu dana.Povezanost majke i djeteta je divna tokom dojenja(pod ovim ne mislim da mame koje nisu mogle,htjele dojiti nemaju povezanost...)

Uspjesno smo prestali dojiti,ali moja "Bubica"i dan danas trazi skicu da je pomiriseuser posted image

Toplo preporucujem,buducim mamama,da idu na trudnicke vjezbice,da se "obrazuju"o svemu a tako i o dojenju.user posted image


_____________________________

HANA 26.09.2007
SARA 10.12.2012

(odgovor članu veeseelaa)
Neposredna veza do poruke: 42
   RE: Moja priča o dojenju!
8.7.2010 10:10:42   
Srculence
Joj čitam ove postove i user posted image user posted image user posted image user posted image user posted image .Kako je divno što ste uspjele i bile uporneuser posted image user posted image user posted image user posted image Jedva čekam drugo dijete pa ću i ja biti ponosna mama koja doji svoje bebče.
Mi na žalost nismo bili uporni i jako malo smo dijili...ali eto nadam se ako Bog da popravnom,za koju godinicuuser posted image


_____________________________

Blaženstvo se nalazi u ukusu, a ne u stvarima, i čovjek je sretan kad dobije ono što voli, a ne kad dobije ono što drugi smatraju da treba voljeti.

(odgovor članu stella)
Neposredna veza do poruke: 43
   RE: Moja priča o dojenju!
8.7.2010 10:33:34   
Mala Selma
Iskreno se nadam da ce nekim majkama moja prica pomoci u odluci da doje i da neodustaju u svojoj namjeri bez obzira na price okoline.....
 
Za vrijeme moje trudnice, jedina misao u glavi mi je bila da rodim zivo i zdravo dijete i da znam dojiti. Na vjezbama za trudnice, samo sa medicnsku sestru ispitivala kako se doji, kako se beba postavi za dojenje, sta mogu da ocekujem ako nece beba da doji itd. Iscitala sam sve moguce forume, casopise i knjige o dojenju, ispitivala mamu, prijateljice i poznanice kako su one dojile, koliko itd. I prije poroda cula sam razna iskustva o dojenju i 90% je bilo u negativnom kontekstu tj. zenu su malo ili nikako dojile, po mom misljenju iz sebicnosti, neznanja, nehtjenja....nazalost....
Kada sam rodila svog andjela babica mi ga je stavila na prsa, oboje smo bili umorni i iscrpljeni (jer je porod trajao dest sati) , ali taj osjecaj, to malo sicusno bice, nepomocno nikada necu zaboraviti. Poslije dva sata trazila sam da mi donesu andjela, gdje sam naisla na negodovanje sestre, kao umorna si, neispavana, beba se odmora itd., ali ja sam bila uporna u svojoj namjeri.Kada mi ga je dobijela odmah sam za stavila na grudi, a on je kao „dojio“. Znala sam da ce mi mlijeko nadoci tek za dva-tri dana, ali ja sam njega citavu noc drzala na grudima ili da „doji“ ili da se odmara J
Kada smo dosli kuci, moram priznati da mi niko nije drzao „predavanje“ o tome kako da hranim pikolina svog, a pocev od moje majke, svekrve, muza itd. Prva dva-tri dana, pikolino je plakao malo vise, e onda su pocele price kupi mu formulu, on je gladan zato place itd., ali ja i mm smo to ignorisali i naravno hvala Bogu nije nikada probao formulu.
Cetvrti dan je dobio zuticu i kada smo ga odveli doktoru, odmah su ga ostavili na petijatriji na Jezeru i bio je tamo cetiri dana  L
Ja sam svaka tri sata tako umorna, sa velikom ranom, iscrpljena, isla da ga dojim, mada sam znala da mu oni daju formulu preko noci. Mlijeko mi je toliko nadolazilo da smo mm i ja cetiri noci izdajali mlijeko i to stavljajuci vrele peskire na grudi i marirajuci ih.To je bilo uzasno bolno, ali jedino rjesenje da nedobijem upalu, temperaturu i da nastavim dojiti pikolina.
Kada je izasao iz bolnice uspostavila se normalna ponuda i potraznja, mada je prvih par dana odbijao desnu dojku, ali ja sam bila uporna da mu je nudim i prihvatio je.
Dojenje se nije odvijalo po nekom ustaljenom redu npr. svaka dva ili tri sata, vec sam mu davala da doji kad god je htjeo tj.ako place, a nije mokar, nije mu vruce ili hladno, onda doji. To je znalo biti po citav dan bukvalno (imam dnevnik njegovog razvoja do 12 mjeseci, sve zapisano u minute koliko je dojio, spavao, pojeo itd.) i kada sada vidim znao je dojiti 40 minuta, pa zaspe pola sata, pa opet doji 30 minuta itd. Predpostavljam da to dojenje nije bilo aktivno, ali znam da je njemu bilo potrebno, da mene osjeti, moj miris, glas, otkucaje mog srca....znam da sam mu ja tada trebala....
Do sest mjeseci zivora samo je dojio, ali bukvalno nije probao niti vodu, caj i sl., smatrala sam da mu je mlijeko dovoljno, jer je po 1kg dobijao mjesecno.
Pored dnevnih imali smo i nocne podoje do godinu dana, i to par puta u noci, koji su mene slomili kada sam pocela raditi, pa smo ih bez problema izbacili.
Dojenje mog pikolina trajalo je 13 mjeseci i 3 dana, i do danas (mjesec i 9 dana) on ne-zeli dojiti , nazalost.Jednostavno je sam odbacio siku, mada sam nastojala da mu „nazor“  ponudim, on ne zeli ni da je gleda J
Mislim da sam ja taj momenat teze podnijela nego on, jer nisam bila spremna da njegovo odbijalja i planirala sam da ga dojim do druge godine.Ali eto, sta je tu je, sad znam ko glavnu rijec vodi u kuci J J J
Iskreno se nadam da ce moja pricao pomoci nekome u odluci da doji svoju bebicu, da ne odustaje bez obzira na koje prepreke naisle, jer pored koristi za bebu od mlijeka, neopisiva je povezanost majke i djeteta u trenutku dojenja........
Vaša Mama Selma P.

_____________________________

Ljubav se zove imenom tvojim 28.04.2009.


(odgovor članu Srculence)
Neposredna veza do poruke: 44
   RE: Moja priča o dojenju!
13.7.2010 13:04:09   
š t a
nemogu da sjedim pa nemogu još napisati svoju priču al uskoro hoću. Moj savjet je budite uporne, teško je ali se uspijeva, rodila sam prije 11 dana imam mljeka za još jednu bebu pa me spašava izdajalica, u porodilištu me od mastitisa spasila jedna babica, kad me izmuzala letjele su suze i mljeko po cijeloj sobi al vjerujte da pomaže, ja sam bila uporna pa nastavila i uspjelo je. Nemam bradavica i puno mi pomažu NUK nastavci za bradavice i to od kaučuka. Srećno pa javit ću se ja....


_____________________________

I Bog da ptici da nebom leti...
i skoljki da biser stvori...
a majci podari djecu da radja...
njen let beskrajima,
njene bisere oko srca..!
02.07.2010.

(odgovor članu Mala Selma)
Neposredna veza do poruke: 45
   RE: Moja priča o dojenju!
21.7.2010 8:12:20   
scarlett
Moja priča o dojenju ne počinje nažalost na dan rođenja mog bebija, jer sam porođena na CR. Prva dva dana mog boravka na intenzivnoj, bebija sam vidjela po 2 puta dnevno na 1 minut. Rečeno mi je da ne mogu dojiti, jer mlijeko kod CR sporije nadolazi i ja sam to shvatila zdravo za gotovo.
Inače, nisam se mnogo informisala o dojenju, jer sam mislila da bebu staviš da doji i ona doji i da je najbitnije da ima dovoljno mlijeka. Iako sam već od 5 mjeseca trudnoće primjećivala po koju kap mlijeka na maici, a u 9 mjesecu se budila mokre maice, pred porod sam se opijala čajem za dojilje i sokom od jabuke i molila Boga da samo bude dovoljno mlijeka. Mislila sam da ću bez problema dojiti, ako ga bude dovoljno... Grdno sam se prevarila...
Treći dan premještena sam sa intenzivne i bebi je bio kraj mene. Pored bolova od reza nisam ni primjetila šta se dešava sa grudima i bila sam presretna kada je sestrica rekla da mi je mlijeko nadošlo i da mogu dojiti. Stavila sam bebija da doji i bila preplavljena osjećajima nježnosti, ali...ta sreća nije dugo trajala. Uskoro je počeo plakati i ja sam shvatila da on uopšte ne doji, nego samo drži dojku. I dalje sam pokušavala, ali on je ili držao ili odbijao da je prihvati. Kada su sestrice došle da nose bebe na dohranu, ja sam dala svog malca misleći da je to najbolje trenutno rješenje. Vratili su ga u polusnu, zadovoljnog zbog punog želuca i spavao je oko1,5h. Probudio se i plakao, shvatila sam da mu treba više hrane, jer je rođen sa 4 kg i odmah ponovo pokušala da dojim, ali ništa, on bi samo držao dojku i to je već počelo da boli. Ja sam ga dalje davala da ga nahrane kad bi sestre dolazile, a u međuvremenu ga pokušavala dojiti, čim bi krenuli prvi znaci gladi, ali to se završavalo njegovim plačem. Već sutradan meni je mlijeko toliko nadošlo, a bebi nije htio vuči, da mi je sestra rekla da ću uskoro biti slučaj za hirurgiju i da to hitno moram izdojiti. Ja prestrašena dobijem informacije od ženica u sobi kako da to učinim, snađem se i za pumpicu, ali u međuvremenu smjene sestrica se smijene i dođe druga, koja se izgalami zbog pumpice, jer će to kao još više pogoršati moje stanje. Rekla mi je da kupim avent mast i da dalje „guram“ dojku bebi i sve mora funkcionisati. Taj dan je svaka sestra koja bi došla da mi pomogne stiskala bradavicu, a ja sam plakala od bolova i u neka doba prestale su me i zapažati, a ni ja se više nisam usuđivala tražiti pomoć. Jedna kaže ispumpaj, druga kaže, ne nipošto... Ja ionako ništa ne razumijem, djete mi gladno, sve me boli, ma najradije bih išla odmah kući.
Četvrta noć u bolnici je bila takva da sam već počela dobijati blagu temperaturu,žeđ je bila sve jača, a ženice u sobi su mi govorile da ne smijem unositi tečnost, jer će mi biti još gore stanje sa grudima, ragade su sve gore izgledale, a bebi je zadnji put bio nahranjen u 24h. Probudio se oko 1 i 30 i plakao, ja pokušavala da dojim, da izdržim do 3h dok ponovo neko ne dođe po njega, ali prošlo 3h niko ne dolazi, bebi plače,...znam da je gladan, a ja više nemam snage da ga držim, skoro cijelu noć sam provela u sjedećem položaju pokušavajući dojiti, sad već osjećam i upalu leđnih mišića, a bolovi od CR su sada ništa u usporedbi sa bolovima u grudima. Pokušavam dozvati sestru, zovem i zovem i plačem, jer moje djete plače od gladi, a ja ga ne mogu nahraniti. Pitam se kakvi su ovo ljudi, kad neće da pomognu, kakva sam ja majka, tek rodila dijete a već ga iznevjerila. Znam da  zvuči smiješno, ali moje malo srce je plakalo već nekoliko sati bez prestanka i ja sam mislila da će mi umrijeti od gladi. Osjećala sam se tako bespomoćno i bezvrijedno kada nisam u stanju da ga nahranim, da mu pružim ono osnovno i najpotrebnije. Mislim da sam tu noć bila bliža slomu živaca više nego ikada u životu, ... tada kada sam trebala biti najsretnija u životu i najponosnija, ja sam se osjećala bezvrijedno.
Vidjela sam da nemam izbora, uzela bebija u naručje i svjesna da mogu pasti od nemoći, krenula u rizik da tražim nekoga da ga nahrani. Bila je tišina, jedino se čuo moj mali drekavac i ja sam se pitala kako mene niko nije čuo kada sam ih dozivala, ali sestra je bila na balkonu i pušila, kada je ušla, počela je galamiti jer sam ustala, jer šta ako mi se nešto desi...kao da ja nisam mislila na to.
Uzela je i nahranila bebija i to je opet trajalo samo 1,5 h, on je ponovo bio gladan i opet ista priča.
Srećom da smo i pored moje temperature bili otpušteni taj dan, znala sam da ću kod kuće uz podršku i pomoć uspjeti, tako sam se odmah posvetila liječenju ragada i utvrdila da nema razlike između avent kreme od 23,- KM i babylove od 3,5,- KM, najbolje mi je pomoglo vlastito mlijeko.
Moj suprug je odmah po dolasku iz bolnice kupio dohranu, jer smo se bojali da nam dijete ne bude gladno, nismo ni sanjali koliko sami sebi otežavamo i narušavamo usklađivanje ponude-potražnje, ja sam izdajala i davala na flašicu i pokušavala dojiti.
U međuvremenu došla je patronažna sestra koja mi je rekla ako ne ide - ne ide, ne treba se sad po svaku cijenu maltretirati...
Srećom da je ona otišla na godišnji i da ju je zamijenila druga patronažna koja mi je savjetovala da sama sa sobom raščistim da li zaista želim dojiti i upozorila me da u tom slučaju slijedi kriza od ca 7 dana. Da bebiju dajem samo da doji i ako sumnjam da je gladan onda moje mljeko na kašikicu, jer ga flašica zbunjuje. On će između flašice i dojke izabrati dojku, ali između kašikice i dojke, shvatit će da mu je dojka bolja. Patronažna je bila zaista u pravu, temperatura se popela na 39,2, uslijedila je groznica, začepljenje kanalića, a bradavice su i dalje boljele, da sam bila na samom rubu odustajanja. Pitala sam se dali vrijedi dojenje ovolike muke, pa nikad nisam čula da se neko ovoliko pati...
I onda jedno jutro bebi je samo „prodojio“, kuća puna radosti, konačnooooo...
Tada se situacija totalno preokrenula, sada je bebi dojio i dan i noć, spavao na dojci i ukoliko bih ga odvojila od sebe odmah bi plakao, nisam mogla stići jesti, otići u toalet i sl. I dalje me boljelo, mama i svekrva su plakale posmatrajući kroz kakve bolove prolazim, ali neka, jer bebi sad konačno pije moje mlijeko.
Sada sam imala situaciju da okolina sumnja u kvalitet  i količinu mlijeka, jer bebi stalno doji, nešto nije u redu...
Imali smo problema i sa grčićima pa smo dodavali čaj, kapi, ali ništa pomagalo nije.
Početkom trećeg mjeseca bradavice su zarasle i bol se povukla, bebi je počeo praviti razmake između podoja koji su i dalje trajali po 1,5h, ali bilo je mnogo lakše sada...
U međuvremenu, ja sam se informisala na RRu i shvatila gdje su moje greške, a dobijala adekvatne savjete i podršku, tako da smo sa tri mjeseca počeli isključivo dojiti i ispoštovali to do punih 6 mjeseci.
Već smo ušli u 12 mjesec i još uvijek je podoj glavni obrok. Ima dana kada neće ništa drugo, pa mi je lakše, jer ne sikiram se puno, znam da će mlijekom dobiti ono glavno.
Mislim da nema potrebe da komentarišem podršku dojenju od strane naših zdravstvenih radnika, shvatila sam da je nema, ali danas najviše krivim sebe, jer se nisam informisala. Nikada se nisam pitala šta rade ovolike teme o dojenju ovdje, nego sam vrijeme provodila na temama koje govore o pripremi opreme za beba. A zar je bebi bitnija benkica, pelenica, krevetac od toplih majčinih grudi iz kojih teče bijela krv koja je hrani i tješi?!
Oprostite na ovako dugoj priči i sama sam se dugo kanila da je napišem, ali morala sam ovako detaljno, iz razloga što želim da nove majke vide da je moguće sa flašice preći na isključivo dojenje. Samo treba dojiti na zahtjev, pa makar to beba zahtjevala 24 / 7 kao što je moja.
Neka se nove mamice što bolje informišu, vjeruju u sebe i jačaju svoju volju, a RR je uvijek na raspolaganju za podršku.
Još jednom se zahvaljujem svim forumašicama koje su mi pomogle da uspijem u dojenju i davale savjete vrijedne zdravlja moga bebija.
I na kraju da kažem da bez obzira kroz kakve muke prolazite i čini se da im nikada nema kraja, zaista sve to vrijedi slatkog osmijeha, koji vam vaša bebica pokloni dok vas ugriza kada krenu zubići, a vi baš pomislite da su svi problemi s dojenjem prestali. Definitivno vrijedi....
DA

< Poruku je uredio Visnja RR -- 21.7.2010 12:27:15 >


_____________________________

"Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni planine u visini dostići."

(odgovor članu š t a)
Neposredna veza do poruke: 46
   RE: Moja priča o dojenju!
14.10.2010 23:53:25   
lejla_r
Ovo je moja prica o dojenju: Nasa beba rodjena je iz prve trudnoce, na termin i jednim brzim i laganim vaginalnim porodom. Cijeli zivot slusam o dojenju, koliko je dojenje bitno za zdravlje bebe i puna pozitivne energije i nade jedva cekam da pocnemo dojiti, donose mi bebu po prvi put u sobu i od 7 zena jedino ja nemam NI KAPI MLIJEKA. Bebu stavljam na grudi i ona snazno sisa ali ne guta jer nema nista u njima. Svijet mi se srusio. Med. sestre rade masazu i manuelnu ekspresiju, ni kapi. beba dobiva prvo adaptirano mlijeko, ali je vracam na dojku i ona ne odustaje, i dalje sisa na prazno. Dojke premekane. I dan izlaska iz bolnice ostao mi je u sjeni nedostatka mlijeka, osjecala sam se tako prazno, promaseno, beba se rodila a ja sam vec prvi dan zakazala kao majka, ne volim se ni sjetiti tih dana. Zamolila sam sve iz porodice osim mojih i roditelja MM da ne dolaze prvih dana jer sam shvatila da ce ovo sa dojenjem zahtijevati pravu bitku, za koju je prije svega potreban mir. A onda, sva sila cajeva za dojenje, mlijeka, kompota, corbi, tusiranja dojki vrelom vodom i vruce obloge, masaza i uporno drzanje bebe na dojci prije svake i poslije svake bocice AD mlijeka. I onda, tek 5. dan, nakon sto su svi od mene digli ruke krenuo je kolostrum, gust i zut i beba je bez obzira na 5 dana flasice i AD mlijeka nastavila dojiti kao da flasicu nikad nije ni probala. I nastavila sve do danas. Cijelo vrijeme dojila sam na zahtjev, beba je nekako od pocetka uobrocila samu sebe, dojila je svaka tri sata, rijetko na dva sata. Ja sam nastavila s istim rezimom pica i hrane cijelo ovo vrijeme, najmanje dva litra caja od komoraca, anisa i kima, kompot i corbe, kuhani jecam. Veoma je bitan mir, nastojte svim silama to sebi obezbijediti, nisam dozvoljavala nikome osim MM da bude u sobi dok dojim, ali isto tako i u mislima sam dok dojim bila sama s bebom, nisam dozvoljavala da osjetim bilo kakvu negativnu emociju dok dojim ili drzim bebu u rukama, to je vrijeme bilo samo nase. Prvi mjesec je dobila 1100 grama, pa 1300, pa 1500. Drugi izazov desio se uporedo sa prvim skokom u razvoju, negdje pred kraj prvog mjeseca, nakon tri dana nesanice i mozda pet sest sati sna za cijela tri dana, mlijeko je jednostavno stalo, nakon postenih 5 sati spavanja dojenje se ponovo uspostavilo. Nisam joj za prvih pet mjeseci davala caj i vodu jer nisam htjela da u tako malom zelucu bilo sta uzima mjesto mlijeku i stvara osjecaj sitosti onda kada to nije.
Uspjesno dojenje nije nesto sto pada s neba, to je aktivan proces i zapocinje mnogo prije nego se beba uopste i rodi, sa svih strana sabirete informacije, price o uspjesnom i neuspjesnom dojenju, sta vam moze pomoci da povecate kolicinu mlijeka, sta su izazovi kojima morate odoliti, i onda kada se beba rodi i kada mlijeko krene ne postoji vece i bitnije obaveze od one prema tom malom djetetu. Ono se rodilo ne da ga uklapate u svoj svijet vec da se vi prilagodite njemu, svoj zivot, svoje potrebe i navike prilagođavate bebi, dok se beba ne adaptira na vanjski svijet i porodicu. Nemojte bebin plac tumaciti odmah kao glad, pratite broj mokrih pelena i boju i ucestalost stolice. Moja beba bi zbog grceva prekidala dojenje i tek kad bi utonula u prvi san, nakon pola sata ili sat nosanja, pocinjala bi ponovo da doji, i tako za svaki podoj.
Pijte Divku a kad se grcevi bebe smire pocnite i sa sokom od svjezih narandzi, od toga meni mlijeko i dalje nadolazi kao ludo.
Moram iskazati veliku zahvalnost RR i posebno savjetima Lejle Ka, mnogo puta sam se nasla u nedoumici a njeni savjeti bi mi uvijek pomogli. Imam mali prijedlog, napravite nesto kao vodic za dojenje za prve dane i posaljite ih svim buducim mamama na adresu, dok imaju vremena da vrijeme provode na internetu, da se na vrijeme informisu o najbitnijim izazovima procesa dojenja, da ne odustanu od sebe prije vremena.
Pozdrav svima i puno srece i lijepih trenutaka sa vasim malim bebama!!!

< Poruku je uredio lejla_r -- 14.10.2010 23:58:44 >

(odgovor članu scarlett)
Neposredna veza do poruke: 47
   RE: Moja priča o dojenju!
23.10.2010 21:17:36   
vila_7
Evo i moje price!
I prije trudnoce sam se inace zanimala za sve stvari u vezi bebe pa sam tako kroz razne price saznala i da dojenje ne ide bas uvijek lako. Cak sto vise,vecina prijateljica s kojim sam se susretala ili nisu nimalo dojile ili nesto jako malo,i imale su raznih problema-od zavrsavanja na operaciji zbog zacepljenih kanala do krvavih bradavica...
Cim sam zatrudnila odmah sam pomislila kako bih jako zeljela dojiti svoje malo sunce i poucena losim iskustvima drugih,odmah sam pocela citati i po knjigama i po internetu kako pravilno dojiti.Cak sam isla i na YOU TUBE gledati snimke pravilnog i nepravilnog dojenja te kako znati da beba uopce guta mlijeko. Spletom okolnosti nisam isla na trudnicke vjezbe,tako da su knjige i internet bili jedini izvori informacija.
Kad sam se porodila,u nasoj bolnici je praksa donijeti bebu cim tebe odvedu u sobu,a to je nakon ona 2 sata koja odlezis u hodniku da te prate zbog krvarenja,donijeli su mi moj mali slatki zamotuljak. Odmah sam se sjetila svega sto sam procitala-od toga kako postaviti bebu dok lezis,kako ruku staviti,kako se zapravo beba prinosi dojci a ne obratno,...Na svu srecu i moja mrvica je odmah "znala" dojiti,jer sestra koja ju je donijela nije se potrudila ni pitati znam li kako dojiti.A moja bebica je odmah usutila (jer je do tad plakala) i uzela moju dojku i pocela sisati.Ja sam bila presretna sto dojim svoju bebu!
Navecer je beba bila malo nemirna i plakala je (beba je stalno bila uz mene) i jedna "pametna" sestra mi je dosla i rekla : "Mislim da nemas mlijeka i da ti je dijete gladno". Nisam mogla vjerovati svojim usima!Poslije toliko price o tome kako se svi trude da poticu zene da doje,neka pametnica meni dodje i ne pregleda mi ni grudi i to izjavi. A ja kao da znam,kazem joj da imam! No tu ona ne prestane,nego otidje po flasicu sa glukozom i uzme mi bebu da joj da ,kao da vidi po tom je li gladna.A ja uporna i govorim joj da ne zelim da mi se beba navikne na flasicu.Moja ljepotica naravo nije htjela flasicu i jadna sve okretala glavu u stranu. E kad je sestra unatoc svemu izjavila da bih joj ipak trebala dati Bebimil da se ako beba smiri i spava,tu sam ja poludila i rekla da mi vrati dijete i da ja ZNAM da imam mlijeka i da cu joj ponuditi drugu dojku. Bebu sam uzela i stavila na drugu dojku a ona je malo ruckala i zaspala.
Ujutro je dosla druga smjena sestara, i jedna divna sestra mi je rekla kako sad vjerovatno nemam dovoljno mlijeka,ali da budem uporna i stalno bebu stavljam na grudi i mlijeko ce nadoci za dan-dva i naravno tako je sve i bilo i evo dojim vec 2 mjeseca bez hB ikakvih problema!
Zeljela sam ovo napisati jer da nisam bila dovoljno informisana , vjerovatno bi me prva sestra nagovorila na prehranu,a ovako ja sam bila ustrajna u svojoj zelji za dojenjem i niko me nije mogao pokolebati.

P.S. Nisam nicim mazala bradavice jer sam citala da se one same vlaze jos tokom trudnoce ali zato nisam grudi nikad prala sa gelom za tusiranje kao ostatak tijela,nego samo cistom vodom-i dan danas, i operem ih znaci samo kad se tusiram-1 dnevno a ne prije svakog podoja kao sto su mi neki savjetovali.I ispocetka sam pustala da mi se bradavice poslije dojenja osuse same na zraku.


< Poruku je uredio helena_7 -- 23.10.2010 21:22:19 >


_____________________________

Život je prekratak ili predug da bih dopustila sebi luksuz da loše živim

(odgovor članu lejla_r)
Neposredna veza do poruke: 48
   RE: Moja priča o dojenju!
8.12.2010 15:51:00   
voljena
Evo moje priče...
Priča počinje davno, u februaru 2003. godine kada sam rodila mog velikog dječaka, na žalost on je ubrzo po rođenju smješten na pedijatrijsku kliniku zbog sepse i gore nam nisu dali dojiti jer je unos hrane morao biti kontrolisan ali sam ja ko svaka hrabrica istrajala na izdajanju i davanju izdojenog mlijeka I tih mjesec dana je prošlo.
Došli smo kući i ja sma mislila da će dječak sad početi da doji ali vraga, naučio malac na flašicu na pedijatriji te nije htio da doji, Patnja je trajala 7 dana ali ni nakon toga on nije hio da doji a ja sma se onda izdajala i davala na flašicu sve do njegova 4,5 mjeseca i tada nastaju muke upale mastitisi temperature prijetnje hirurgijom i na posljeku prestanak i te vrste hranjenja....

Nastavak priče počinje prij nepuna 2 mjeseca kad sam rodila mog drugog dječaka...
Po rodjenju i on završio na pedijatriji i to zbog plodbne vode u koju se pokakio; jaka infekcija i popratne pojave.
Na pedijatriji ostaje 19 dana ali ja se i njemu izdajam i dajem na flašicu jer i dalje ne daju dojiti da bi kontrolirali količinu unesene hrane. Mislim ja priča se ponavlja i tugujem
Dva dana pred otpust iz bolnice kaže meni sestra Senada (da joj dragi Bog da sve što poželi) daj pokušaj ga dojiti kad već imaš toliko mlijeka (napominjem nisu mu nikako davali adaptirano jer sam ja imala mlijeka da mu ostavim za cijeli dan svih osam podoja) i ja tako pokušam.
Malac iz prve prihvati dojku i evo već mjesec dan po izlasku iz bilnice on doji i uživa to mu ej i hrana i zabava i utjeha i sve
želim da tako i ostane dokle god on bude htio da doji...user posted image user posted image user posted image

DA

_____________________________

Ja imam sebi dva dječaka!!! Nek su mi živi i zdravi!!!

(odgovor članu sheri)
Neposredna veza do poruke: 49
   RE: Moja priča o dojenju!
5.1.2011 20:20:18   
ringe ringe
Strast i ljubav ima veze

Na pomen dojenja većina nas zamišlja romantičnu sliku nasmijane majke i još sretnijeg djeteta koje doji u njenom zagrljaju...no, na žalost , realnost je bitno drugačija, takvu sliku u svom albumu možete imati tek nakon tri mjeseca muke, plača,suza, temperature, bola, znoja, krvi, gnoja, patnje, nevjerice, posustajanja, sputavanja, nezadovoljstva, razočarenja, kupusa, kanterionovog ulja, izdajalica, najskupljih i najjeftinijih narodnih  krema i melema, silikonskih bradavica....i još niza rekvizita.
Ubrzo po povratku iz porodilišta bila sam zatrpana raznim rekvizitama i receptima, a bila je potrebna samo  mala količina mog mlijeka na bradavice i sušenje istih na zraku kako bi ih zauvijek izliječila.  Znam da ovo ne zvuči ni najmanje ohrabrujuće, ali, ustvari pisanjem ove priče željela sam da ohrabrim majke, i buduće majke da istraju u dojenju, i da ipak znaju da majke i bebe koje nam se smiješe sa reklama za dojenje zaista  i postoje,(mada se to ne čini u samim početcima naših nastojanja te smo skloni odustajanju ubijeđene da nešto tu ne radimo dobro i da je naša tek novorođena beba, koja plače, čak i nakon svakog dojenja-opet gladna)  ali da se za to treba dobro potruditi...
Meni su uvijek sve priče o porođajima bile zastrašujuće...i svi u mojoj okolini su me pokušali pripremiti na taj dan, bila sam spremna da podnesem i najveće muke, i baš valjda u tom iščekivanju najveće i najgore  boli, porodila sam se...i ništa zastrašujuće nisam pronašla u tome koliko god sam pokušavala da uvidim oko čega svi prave toliki bauk!
Ono na šta me niko nije pripremio,( a na šta se ni sama nisam pripremila jer mi se uvijek činilo krajnje jednostavno),  gdje sam mučila mnogo veće muke je dojenje...svi su preko toga nekako prećutno prelazili, pominjujući kako je to najbolji način prehrane za bebu...i tu bi se priča završavala...kao da su svi zataškavali muke kroz koje su prolazili i škrto i duboko u sebi čuvali to kao svoju najveću tajnu...tek kasnije lagano je velo tajni počeo da klizi sa njihovih lica i navijački su vikali praole preko telefona-„Štrcni prije!“ , „Stavi dojku pod vrelu vodu!“ , „Stavi dojku pod hladnu vodu!“,    „ Masiraj!“, „Daj!“, „Nemoj!“, „Pusti!“ , „Ama, opusti se!“...to je sve ali niti najmanje opuštajuća situacija, u kojoj mene uvijek hvata panika a tada uradim  najtačnije stvari jer slušam instinkt. A instinkt je ono što ima i  svaka majka i svaka beba, ona će se izboriti za svoju hranu  i to će činiti i u „skokovima u razvoju“ (l http://www.ringeraja.hr/clanak/skokovi-u-razvoju_401.html?page=1 , link izbrsan)

Vi ćete misliti i gotovo biti ubijeđeni da nemate mlijeka, jer tek što je nadojite i uvjerite se da ona čvrsto spava, krenete  iz sobe u rikverc  na vrhovima peta (u sitnim koracima jer  vam rana od epizotomije  ni ne dopušta veće)  , tamn što ste dohvatili petom prag, čujete jedno glasno „laaaaaaaaaaaaa!“ u stomaku vas štrecne tamo duboko, a knedlu u grlu progutate, u pozadini čujete vaše „navijače“-„Gladna jeee!“, „Možda ti nevalja mlijeko“, „Možda nemaš dovoljno“ , „A jel'''''''' jela?“ Prilazite tom malom stvorenju koje se guši u plaču, s nevjericom i nadate se da nije gladna, pružate joj dojku, i želite da pobjednićki izađete iz sobe i kažete svojim navijačima glasno i pobjedonosno „Nije gladna!“ ali ona je halapljivo hvata kao da nikada nije jela.  Pauza. Tada zaustavim disanje. Mrak. Boli. Ragada. Tada vi krenete da se gušite u plaču, prvo krene suza pa krv pa mlijeko.Tada, po ko zna koji put prolazi misao-„Gladna?! Već!? Opet! Opet panika! Opet instinkt- odgovaram svakom pozivu za dojenje, pa makar to bilo i u razmaku od samo dvadeset___ minuta. I tako se prvih trideset___ dana dešava priča sa petama i pragom...
Ne znam da li sam budna ili spavam, da li sanjam da plače ili stvarno plače. Hladno mi je. Avgust. Ako je meni hladno i njoj je. Pokrijem je. Opet mi je hladno. Pokrijem nju jš jednom dekom i opet sebe. Znojim se. Ipak nas otkrijem. Groznica. Temperatura. U polumraku sobe vidim crvenu dojku. Užarenu. Tvrdu. Toplomjer-četrdeset___ i jedan! Bolnica. Patronažna. Pokušavam da izmlazam ali ručno ne ide mi. Ni kap. Znojim se. Ona plače, privijam je uz sebe, ona gleda mene, ja nju i obje plačemo. Ne predajem se.  Stavljam vrele obloge, masiram, muzem, izdajam, prislanjam  nju da vuče, i ona se bori ali ni ja ni ona ne odustajemo. Manuelna, električna, ručno...tek koja kap mlijeka na dnu posudice. Ali sam uporna, nastavljam  redom. Vruću, vreli oblozi prije dojenje, forsiram je da doji na crvenoj dojci, kada odustane nastavljam sa vrelim oblozima i izdajalicom, uz masažu tvrdih kvržica koje se nalaze u mojoj dojci. Ne izvlačim ni 10ml. Predah. Zatim hladni oblozi, led, zatim tucam list kupusa, izkružim rupu u sredini oko bradavice i vežem oko sebe...U tome opet čujem plač...i opet sve ispočetka. I priča sa tucanjem kupusa, izdajanjem i dojenjem  se ponavlja deset___ak puta na dan punih četrnaest dana, Konačno stiže i prva kontrola i vaga pokazuje da  dijete napraduje u svim granicama normalnog. Sreća savladava i najveću premorenost. Ponosna što sam istrajala javljam navijačima da je dobila 700grama.  Istrajala sam.    Dojenje je nauka. Nemojte da vam bude teško da prolazite kroz iste ili slične borbe, molim vas ne posustajte! Nemate pravo oduzeti ono najbitnije što je potrebno vašoj bebi. Pokušajte se izboriti na sve načne da vaša beba dobije ono što joj i pripada. Ne slušajte tuđa iskustva, jer svaka beba je drugačija, slušajte isključivo bebu, jer je to vaša beba i niko drugi ne može bolje znati od vas da li je vaša beba gladna! Istina je da dojenje  znači dvadeset___četvosatnu vezanost za vašu bebu, ali ništa nije vrijednije ni bitnije od toga, ništa nije divnije od toga. Završavajući ovaj tekst,  ovako u nekom polusnu  nenaspavana   od predhodnih noći, jer se počela buditi svaka 2-3 sata noću, srećem poznanicu, koja mi govori kako je mislila da joj je beba gladna  jer je dojila svaka dva sata noću, i kako je prešla na adaptirano mlijeko kako bi se mogla konačno naspavati, i shvatam u njenom pogledu da se u suštini ona nije prepala da joj je beba gladna, nego je sebična i draže joj je spavati dva sata duže, otići frizeru, izaći sa kolegicama i osjećati se slobodno,  nego priuštiti bebi ono što joj je najveća radost i zadovoljstvo. Htjela sam joj reći da se njena divna beba budi zato što voli biti u njenoj blizini, zato što voli njenu dojku,  zato što osjeća sigurnost, zato što je voli, kako vjerovatno niko nikda neće, htjedoh joj još reći....ali sam brzo shvatila da ustvari  ko želi dojiti istrajaće u tome ma šta god  se desilo. I nisam joj ništa rekla, sve bi bilo suvišno i sve je već kasno. Učinjena štata ne može se ispraviti.
Sada nakon  što sam pet mjeseci  ponosna dojilja sa ovo malo prvog iskustva koje sam podijelila sa vama, garantujem da bi ponovo i uvijek prošla kroz sve ovo samo da si priuštim njen pogled koji se iskreno sjaji od zadovoljštinje, od najiskrenije sreće, najdivnijeg uživanja, najčistije ljubavi i najveće strasti!
 

< Poruku je uredio Mya_81 RR -- 3.2.2011 8:30:21 >

(odgovor članu š t a)
Neposredna veza do poruke: 50
Stranica:   <<   < Prethodna stranica  1 [2] 3 4 5   Sljedeća stranica >   >>
Stranica: <<   < Prethodna stranica  1 [2] 3 4 5   Sljedeća stranica >   >>
Idi na:








Anketa

ustajanje
marny

u koliko sati se ustajete, a da taj dan ne idete raditi odnosno kada taj dan nemate obaveza?

u 7 i prije (34%)

u 8 (24%)

u 9 (10%)

u 10 (27%)

u 11 i kasnije (5%)


Broj svih glasova: 113

Hvala na glasovima. Glasovala/glasovao si već na svim aktualnim anketama. Možeš napraviti svoju anketu!

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *