/11 /11

Kada djeca uče hodati mnogi od njih provedu neko vrijeme hodajući na vrhovima prstiju što je poznato kao “hodanje na prstima”. Kako usavršavaju svoje hodanje, više pak koračaju cijelim stopalom, a manje na prstima, pa većina djece izgubi “hod na prstima” do treće godine svoga života.

Neka pak djeca niti tada ne mogu hodati cijelim svojim stopalom, pa bi u tom slučaju bilo vrijeme da se potraži stručna pomoć.

Razlozi hodanja na prstima

Hodanje na prstima može se podijeliti u grupe. Neka neurološka stanja poput cerebralne paralize ili mišićne distrofije mogu uzrokovati preveliku čvrstoću mišića lista ili utjecati na njegov rad i funkciju. Zbog toga djetetu može biti vrlo teško, pa i nemoguće da spusti petu, odnosno cijelo stopalo na tlo.

Uzroci mogu biti i razna ortopedska stanja poput kongenitalnog zgrčenog stopala, poznatijeg kao “krivo stopalo” ili upala ploče rasta u peti. Strukturalna promjena u stopalu ili nozi onemogućava spuštanje pete na tlo ili ga pak čini djetetu vrlo bolnim i neugodnim.

No, neka djeca koja mogu hodati cijelim stopalom, ipak radije hodaju na prstima. Ova grupa djece također ima određena obilježja poput kašnjenja u određenim segmentima razvoja i specifično ponašanje. Kod njih je hodanje na prstima povezano s poremećajima iz autističnog spektra ili kašnjenjem u razvoju.

Potom postoje i potpuno zdrava djeca koja nemaju nikakvo medicinsko opravdanje no i dalje inzistiraju na hodanju na prstima. To se zove idiopatsko hodanje na prstima, odnosno uzrok za takvo nešto je nepoznat. Idiopatsko hodanje na prstima kroz povijest se nazivalo “naviknutim hodanjem na prstima”. Naime, pretpostavljalo se da je dijete stvorilo naviku da tako hoda. Nazivalo se također i “obiteljskim hodanjem” jer su neke studije pokazale da i drugi članovi obitelji slično hodaju, pa se navela i mogućnost nasljednog faktora.

Idiopatsko hodanje na prstima pogađa od 5 do 12 posto potpuno zdrave djece, a liječnici mu ne mogu otkriti razlog. Osim što su čeprkali po genetici, proveli su i neke manje opsežne studije u kojima su pokušali povezati idiopatsko hodanje s kašnjenjem u govoru i motorici, kao i senzornim poteškoćama kod zdrave djece.

Došli su pak do jednog zaključka, a taj je da na hodanje na prstima ponajviše utječu prečvrsti lisni mišići. Oni djeci spuštanje pete na tlo čine ili neugodnim ili nemogućim. Kada se djeca pokušaju baviti sportom, tada to područje postane poprilično bolno.

Što se može napraviti?

Ne postoji jedan jedinstveni tretman koji bi riješio idiopatsko hodanje na prstima. Najčešće samo vrijeme učini svoje. Dijete s vremenom oteža i održavanje samo na prstima postane nemoguće. Tada se težina spusti na cijelo stopalo.

No, kako je većina takvog hodanja povezana s prečvrstim lisnim mišićem, potrebna je i profesionalna pomoć. Treba raditi na produživanju mišića. Kod odraslih osoba prečvrsti lisni mišići mogu uzrokovati bol u nozi, spoticanje, pa čak i padove. Mogu se riješiti na dva načina: konzervativnim i kirurškim.

Konzervativna rješenja uključuju istezanje noge, čvrstu obuću, hodanje po šljunku, ortoze za gležanj, gipsani odljevi za istezanje mišića, injekcije botoxa te razne druge vježbe…

Kirurška intervencija uglavnom se fokusira na produživanje ahilove tetive. No, mnogi od ovih tretmana imaju malo dokaza koji podupiru njihovu uspješnost. Danas, najviše uspjeha pokazuju gipsani odljev i operacijski zahvat. No, neke studije su pokazale da su djeca podvrgnuta kirurškom zahvatu još narednih 13 godina svog života hodala na prstima, dok se napokon nisu oslonila na cijelo stopalo.

s obzirom na postojanje više opcija liječenja, roditeljima je nerijetko teško izabarati onu pravu, a liječnicima sugerirati onu najuspješniju.

Izvor: Essential baby