/11 /11

Zadnjih je godina jednostavno moderno govoriti i pisati o kraju ljudske vrste ili barem njezinim velikim prelomnicama...  

Informacije nisu više nikakva privilegija. Naprotiv. Ponekad su poput savremenog oblika nasilja. Dostupne su gotovo svima, putem brojnih medija. Koje bismo koristili i iz drugih razloga, kada bi se dalo. Nema straha da nećemo znati šta se gdje dešava, čak i ako nas ne zanima previše, pa se s toga ne treba profesionalno baviti hronologijom da bi se podsjetili događaja koji su obilježili 2011. godinu.

U arapskom svijetu su, iako je počelo već u decembru lani, pod narodnim ustancima kao domine popadali autoritarni režimi i diktatori. U martu je pažnju javnosti sa arapskih protesta na sebe skrenuo Japan, kada je državu izlazećeg sunca zadesio najsilovitiji zemljotres u modernoj istoriji kojem je slijedio cunami i valovi od preko 14 metera koji su pred sobom sve pustošili. Cunami je oštetio i antomsku elektranu Fukušima koju su pod nadzor ponovno uspjeli staviti tek nakon devet mjeseci. No, poslije ove tragedije koja je zadesila Japan i ugasila mnoge živote, Japanci su još jednom pokazali i dokazali kako sposobni su nevjerovatnom brzinom se izvukavši iz opšte krize koja je zadesila zemlju. Slijedeći veliki događaj 2011. godine zadesio je inače mirnu, situiranu Norvešku. Tamo je, kažu mentalni bolesnik, nacionalista, ekstremist Andreas Brievik ubio 77 mladih ljudi. Udario je, kažu, k'o grom iz vedra neba, jer, ko bi to očekivao u svijetu u kojem su sve obavještajne službe već godinama usmjerene na islamske ekstremiste i teroriste. A kad smo kod te društvene kreme, nije nebitno niti da je Ratko Mladić konačno u Haagu.  

Potom je ubijen Bin Laden. Svi smo vidjeli milion priloga i svi znamo i kako i zašto. A USA je počela povlačiti vojsku iz Iraka. Sjever Kosova je nemiran i stalna je prijetnja miru u regionu, kao i koljevka balkanskog šverca droge, pa čak i ljudskih organa...

Bosnu i Hercegovinu je, uz (nažalost previše) uobičajene političke i socijalne probleme potresao napad sada već svima znanog Mevlida Jašarevića ispred američke ambasade u Sarajevu.

U sada već nekoliko dana prošloj godini ovaj su svijet napustili mnogi ljudi čije djelo ostaje iza njih, poput Garya Moora, Amy Winehouse, Steva Jobsa, Cesarie Evore... Umro je i sjevernokorejanski Veliki Vođa, čija je sahrana dojmila svakoga ko ju je vidio, a pitanje da li su nacionalno glumci vrijedni oskara ili je Voljeni bio tako voljen ostaje i nama i analitičarima i stručnjacima »za pitanja Voljenog Vođe«, otvoreno.

Događalo se je svašta, kao što se uvijek i događa, bez obzira na kalendar i kalendarske razloge za kolektivne proslave.

2011. godina okarakterisana je i u svijetu bogatijem od ovog u kojem mi živimo kao godina ekonomskih kriza i neuspjeha. Tim više, ova u koju smo ukoračali dočekana je veselo, uz nadu da  će donijeti promijene. I na globalnom i na lokalnom nivou.

Stalno slušamo o tome kako kao pojedinci možemo učiniti puno da na svijetu ne umre svakih pet sekudni jedno gladno dijete, a velike vođe koje, čineći puno, svi mi sa više od 18, biramo, nam nikako ne daju smjernice, već se bave, uz čast izuzecima, uglavnom osobnim bogaćenjima. 

Eto, tako nekako izgleda svijet u kojem živimo.

Da ne postoje mikrokosmosi svakog od nas, mali svijet u kojem smo obdani s onima koje volimo i koji nas vole, malo bi šta imalo smisla.

Zato vam želim da i u Novoj i u svakoj koja joj slijedi budete zdravi i sretni, da imate koliko vam treba, da se volite, puno smijete i pomažete bližnjem.

Živjeli!