Blue rose RR
|
U samom početku sam govorila "DA mogu ja to, ma šta je 8-10 sati. Pa razgovarat ću sa mamom preko telefona...ipak mi je kod nje nekako najsigurnije ostaviti MA"...i sve do onog momenta do kada nisam postala svjesna u istinskom smislu riječi da za heftu moram na posao. Vratiti se u onu kolotečinu, mi i nije teško pao, ali zatvoriti vrata za sobom, ne vidjeti te male plave okice, haman cijeli dan - teško, ali baš teško. Sa jedne strane imamo sebe - kao hajde recimo, svjesno biće koje odlazak percipira na način: "Ja to moram!", a sa druge strane naše dijete, koje samo može osjetiti prazninu (ma koliko to grubo zvučalo), zbog nedostatka majke. Nije više ni u hranjenju, ni u uspavljivanju, ni u odijevanju, ni u igranju...u samoj jednostavnoj nevidljivoj niti koja veže nas. Kako otići, kako zadovoljiti obadvije forme, sa što manje "štete"? Nikako. Žao mi je bilo i jeste, i sebe, i svih majki koje su u istoj situaciji, ali to je život. Da -imamo mi i mogućnost odluke u biranju, ali možda u nekim drugim uvjetima, u nekim drugim okolnostima. Jedino što mogu savjetovati je ... biti što više sa njim/njom, jer se dijete nikada neće naviknuti bez roditelja, bez majke...samo nauči živjeti sa time.
_____________________________
"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“ W. B. Y
|