IZVORNA PORUKA: meme007

poz svima .Dugo nisam bila  sa vama ,ali evo da i ja nesto napisem.Imam sincica  koji jos nije napunijo 2 godine i starijeg 16 god.ja jos nikad nisam bila ljuta na njih pogotovo na ovog malog.uvjek sam nasla dovoljno ljubavi za njega pa cak i kad sam najumornija.Ali mi je onda problem  kada niko ne primjecuje iz porodice  da sam i ja na rubu zivaca ali da moram da sa njim budem raspolozna ipak on nije kriv sto je danas zivot potezak.Radim od 12 sati pa do 20.00 navece.kada dodem on je istog momenta uz mene  a mm po obicaju u spavacoj gleda vijesti , utakmicu  itd... on  ga cuva dok sam ja na poslu ali kada dodem to je gotovo .ako motam ves, perem sude,usisajem on je tu uvjek uz mene ,pa mi vise bude krivo na tog mog muza kako nekad ne vidi sam da sam i ja na rubu loma zivaca mada ja to ni na najmanji nacin ne pokazujem malisi niti da mu uskratim mazenje i igranje.Ali sta ostaje da na kraju budem ljuta na samu sebe sto sve to ne  mogu da postignem i kad legnem vjeruj da zaspim ko , klada,a sexsa vjeruj da sam oladila pa se cesto pitam sta mi se desava?dalije to u meni problem dali ko moze da mi pomogne!!!!

joj one male ufurane fačice, on misli svi njega gledaju, kad nisam umrla od smijeha, a niko ni ne obraća pažnju na njega