/11 /11

Dok sam bila trudna čitala sam ove teme, plakala i pisala scenarij za svoje prve dane u troje. Pokušavala sam uvesti red i nametnuti neka svoja pravila za prve dane poslije poroda koje ću provesti kod kuce. Medjutim, to je bilo sve, samo ne u troje :) I da.. dok sam čitala price bilo mi je glupo što se neke mame ne sjećaju prvih dana sa svojim bebama. Zar to ne ostaje urezano u sjećanje samo po sebi? E pa.. sad znam... :) Evo i moje priče "kroz maglu" 

Ni na svadbi nisam bila našminkana kao onog dana kad su me otpustali iz bolnice s mojom bebicom. Nikad nisam bila sretnija, svečanija i ljepša samoj sebi :) Vrijeme je sporo teklo, ali bila sam smirena. Izdržala sam pet dana u bolnici nakon sekcije. Ovih sat vremena koliko čekam da me prozovu je ništa u poređenju s tim.

Napokon... Kao u romantičnim ljubavnim filmovima idem prema izlaznim vratima. Užurbane sestrice stalno otvaraju i zatvaraju vrata, a ja, nazirem muža s druge strane. Elegantan, dotjeran, obukao bajramsko odijelo :) Usporen snimak. Vječnost me dijeli od njegovog zagrljaja. Joj kako je imao blesav osmijeh na licu. Onaj izgubljeni, iskreni, sretni, blesavi osmijeh.. Onaj u koji sam se zaljubila. Samo ovaj put nije bio upućen meni, nego plavom smotuljku u nosiljci. Zaova je donijela cvijeće, ali je zaboravila da mi ga uruči :) Svi na holu su se slatko smijali :) Moj beban je ličio na kuhara :) Pripremila sam mu plavo odijelce i kapicu s ranflom. Sve mu je bilo veliko i potpnuo je u kapicu. Mamin kuhar :) 

I danas se pitam koji su mene hormoni drmali kad sam počela širiti priču kako ne želim da me u kući dočeka gužva. Sreca, dozvala sam se na vrijeme, jer ljepši prizor nisam mogla ugledati. Sve je bilo prekriveno balonima, kuća je mirisala na hranu i na moje odsustvo, komšije su svraćale da vide bebicu, a u haustoru smo do tad razmjenjivali samo pozdrave i ljubazne osmijehe. Svi su bili sretni. Na jastuku me dočekala čestitka mog muža i velika milka koju volim. Nespretno je pokušao da bude romatičan :) Volim ga.

Svi zele fotografiju sa mnom, a ja poziram kao da nemam velike fleke znoja ispod pazuha. Znam - sve će mi biti oprošteno :) Ranu ne osjećam, mogu sve... 

Idilu je narušila komšinica :) Plakala sam kao luda kad je poljubila bebija... Tad sam bila pod dozom druge grupe hormona. Ne onih trudničkih, nego drugih.. majčinskih valjda :) Nisma mogla svariti to da je bebu prvo poljubila komšinica prije nena, dide , daidže i svih drugih :)

Tu negdje počinje moje maglovito sjećanje. Ni danas mi nije jasno kako to da se ne sjecam ostatka dana. Zar to moze da se desi meni koja vodim dnevnik godinama!? Sta da napisem za ovaj dan?! Cak i muz i ja udruzenim snagama ne mozemo zakrptiti rupice u sjecanju na taj dan. Jer i zakrpljene , te uspomene bi bvrijedile bogatstvo. Sta smo radili kada smo ostali sami?Mada.. slijed dogadjaja mozda i nije jasan, ali nista ne moze izbrisati sjecanje na emocije koje su me taj dan držale. Osjecala sam se samouvjereno. Sigurnim pokretima sam se stimala za dojenje, kao da hranim svoje trece dijete, a ne prvo. Vidjela sam divljenje u očima svog muza, iako ni danas ne zna da sam bila pogubljena kao nikad. Nisam to smjela pokazati. Mame se ne gube :) 

Fotografije svjedoce da je muz dugo sjedio pored bebinog krevetića i posmatrao kako spava... Oboje smo pokušavali svariti činjenicu da smo roditelji, da neko ovisi o nama... Bilo je divno.. A ta neprespavana noć mu je oproštena, kao i sve koje su poslije toga bile, i sve koje tek dolaze... 

Bebo mala, vole te mami i babi... 

Napišite nam svoju priču : PRVI DAN S BEBOM