/11 /11

MojMuž, moj rođak i zaova došli po nas, popili kavu i pojeli kolače, došla i žena mog rođaka na 15 minuta i svi se uviđavno pokupili kućama jer smo rekli da nam ne treba pomoć.
Presvukli nas dvoje bebu, dojila je ja i rasporedili se da spavamo, ja na trosjedu, MM na podu pored mene jer smo i inače spavali na podu, a Ema na fotelji (jedina spavaća je premalena i već je bila pretvorena u njeno carstvo). Kako god Ema zakenjka, MM skače i dodaje je, onda spava meni na ruci, pa je opet vrati na fotelju - ona plače, pa je stavio pored sebe i prstom 'zakočio' dudu da je ne izbacuje da bar malo sastavimo sna. Ma ni naopako. Svanulo je jutro, došla patronažna i prvo što je rekla kad nas je ugledala bilo je: "Da pogađam, izišli ste jučer, bila je divna dok su svi sjedili kod vas, razišli se gosti i počela je fešta". I onda je cijeli dan spavala i jela i spavala.
A onda su krenuli uvečer grčevi. Kuburili smo mi tako još dva dana do sljedeće posjete patronažne, koja nam je rekla da beba prije 7. dana ne može imati grčeve i da je ona samo malo razmažena. Međutim, beba je nakon jela predvečer počinjala stiskati nogice, imati vjetrove, i jako plakati prije vjetrova. Izdurali smo još dva dana i MM je rekao da će patronažnu izbaciti ako još jednom konstatira da je ova samo razmažena. "Srećom", sljedeći put nas je posjetila baš u vrijeme grčeva i složila se da nema što drugo biti. Uzeli smo Espumisan kapi. Od tog dana sve kreće drugačije - stomačić se smirio, taj dan otpao pupak i upriličili smo prvo kupanje (e, to je bio cirkus, koliko se to dijete nije voljelo kupati u početku) i odlučili smo nahraniti je i staviti u njenu sobu. Sljedeće čega se sjećam je da se budim, vani dan - panično trčimo MM i ja u sobu misleći da se Bog zna što bebi dogodilo. A ona spava kao anđelak. I njoj laknulo što ne buljimo u nju i ne trzamo na svaki šum i što smo je pustili na miru.
Od 6. dana je u svojoj sobici mirna i zadovoljna. Moje noći su bile super, prvo buđenje tek oko 6 ili 7 ujutro, kada bih je podojila i vratila na spavanje još satak-dva i skuhala sebi kavu da se pripremim psihički - jer je danju bila grozna. Malo zbog grčeva, malo jer je nismo htjeli nosati (vjeruj, tako mali osjete razliku kad ih držiš sjedeći i kad šetuckaš s njima), ali uvijek sam znala da će MM doći s posla, preuzeti je malo i da ćemo imati mirnu noć. Daj Bože da i s ovim bude tako, jer je sve lakše nakon 7 sati neprekinutog sna. I ono što mi je davalo energiju jer nisam uspijevala ni jesti pošteno su sokovi i one Corny pločice - zaista podignu malo.
Eh sad, da ti pričam kako je voljela ljude koji dođu na babine, ne želim jer sam uvjerena da nitko nikad nije imao takvog namćora.
Da ti pričam kako je mrzila jaknu/deku/kolica/kengurka/svjež zrak/gužvu/sebe + cijeli svijet, bolje ne. Bila je jako teška i nenagodna beba prvih par mjeseci, osjećala je čim se netko nagne da je pogleda i počinjala je frka, većinu babina sam provela s njom u sobi ili razgovarala s ljudima iz hodnika da im se ne približavamo- kao divljaci. Ali negdje sa 3,5 mjeseca je postala najbolja beba koju sam vidjela, sunce, život, radost, ljubav i sve mamino.
Jedva čekam drugog malog stvora. Iskrena da budem, malo mi je frka, ali snaći ćemo se sigurno, kao i sve mame i tate. To tako priroda uredi, ne brini. Bit ćeš i ti jedna super mamica. Malo možda zbunjena par dana, ali onda mama zmaj, kao i sve mame što su.