/11 /11

Priča počinje davno, u februaru 2003. godine kada sam rodila mog velikog dječaka, na žalost on je ubrzo po rođenju smješten na pedijatrijsku kliniku zbog sepse i gore nam nisu dali dojiti jer je unos hrane morao biti kontrolisan ali sam ja ko svaka hrabrica istrajala na izdajanju i davanju izdojenog mlijeka i tih mjesec dana je prošlo.
Došli smo kući i ja sam mislila da će dječak sad početi da doji ali vraga, naučio malac na flašicu na pedijatriji te nije htio da doji, Patnja je trajala 7 dana ali ni nakon toga on nije hio da doji a ja sam  se onda izdajala i davala na flašicu sve do njegova 4,5 mjeseca i tada nastaju muke upale mastitisi,  temperature,  prijetnje hirurgijom i na posljetku prestanak i te vrste hranjenja....

Nastavak priče počinje prije nepuna 2 mjeseca kad sam rodila mog drugog dječaka...
Po rođenju i on završio na pedijatriji i to zbog plodne vode u koju se pokakio; jaka infekcija i popratne pojave.
Na pedijatriji ostaje 19 dana, ali ja se i njemu izdajam i dajem na flašicu jer i dalje ne daju dojiti da bi kontrolirali količinu unesene hrane. Mislim ja priča se ponavlja i tugujem.

Dva dana pred otpust iz bolnice kaže meni sestra Senada (da joj dragi Bog da sve što poželi) daj pokušaj ga dojiti kad već imaš toliko mlijeka (napominjem nisu mu nikako davali adaptirano jer sam ja imala mlijeka da mu ostavim za cijeli dan svih osam podoja) i ja tako pokušam.

Malac iz prve prihvati dojku i evo već mjesec dan po izlasku iz bilnice on doji i uživa to mu je i hrana i zabava i utjeha i sve.

Želim da tako i ostane dokle god on bude htio da doji...