Majka i dijete - >Freepik

/11 /11

Tada sam se kao mlada majka djeteta od nepunih godinu dana, našla u dječjoj bolnici.

Smjestili su nas u sobu u kojoj je bio i jedan dječak oko godinu dana star. Mirsad. Rom. Ciganče. Ostavila ga majka, rekoše mi ženice iz drugih soba. Dovela ga pre 2 mjeseca sa upalom pluća i više se nije vratila po njega. Jednom je, kažu, dolazila samo do hodnika, ali nije ni prišla da ga vidi. Žale se da noću od njega ostala djeca ne mogu da spavaju. Doziva majku. Zato je i bio premješten da bude sam u drugoj sobi.

Gledam Mirsada, gleda Mirsad mene. Oči ko kolači, okrugle krupne smeđe. Sumnjičave i uplašene. Gledamo se kroz metalne rešetke bolničkog kreveca. Odmjeravamo. Djelićemo sobu bar deset dana. Moja beba, sitna, ćelava, mirna. Mirsad guste čekinjaste tamne kose. Prepovijen u tetra pelene, obučen u rasparenu bolničku pidžamu, izgleda kao Teletabis. Nit može da sjedi, niti da stoji sa onim širokim povojem.

Ubrzo nam pogasiše svjetla u sobama. Naša prva noć u bolnici. Ja uzeh kćerku u naručje da je uspavam. Kad su mi se oči navikle na mrak, vidim Mirsad me gleda. Sluša uspavanku koju pjevušim i valjuška se u tom ritmu po krevecu. Zaspala moja beba. Umorna i zabrinuta sjedim ćutke u mraku sa svojim mislima. Trgne me Mirsadov glasić. Pjevuši moju uspavanku.

Prilazim njegovom krevecu. Gledam ga, on se ućutao. Uzimam ga u naručje, prislanjam na grudi i nunam ga uz uspavanku. Gleda me u zenicu oka. Gleda i ne želi da zaspe. Ne želi da bude vraćen u metalni krevetac. San ga je savladao...

Držala sam ga i plakala. Pitala se koja je to majka ostavila svoje dijete. Kakva majka može da zaboravi dijete koje je rodila? Kako joj san dolazi na oči? Kako živi sa saznanjem da je dijete uzalud doziva?

Od te večeri, zajedno sam hranila Mirsada i svoju kćerku, igrala se sa njima, mazila ih, presvlačila, uspavljivala. Popila grdnju od glavne sestre što sam Mirsadu, bez prethodne konsultacije sa njima, mazala Pavlovićevu mast i hranila voćem. "Šta da je alergičan na to?", pitala me je. Nisam imala odgovor, jer je bila u pravu.

Užasavala me je pomisao na to da ću i ja uskoro napustiti Mirsada. Kako je u meni rasla ljubav prema njemu, tako je rastao gnjev prema njegovoj majci.

Došao je i taj momenat, koji sam priželjkivala. Srela sam Mirsadovu majku. Bila je u hodniku bolnice i jedna od majki mi je pokazala. Ja je gledam, ona sitne građe, obučena u prevelik kaput, sa maramom na glavi. Viri, pazi da je neko ne vidi i ne prepozna. Prilazim joj i pitam je ljutito i glasno da li je Mirsadova majka. Ona svojim šapatom pokušava da stiša moj glas. Klima glavom, smješi mi se nesigurno, pita me tiho kako je Mirsad. Ja joj surovo odgovaram da je uglavnom uplakan, tužan i da je noćima doziva. Da je željan zagrljaja i ljubavi. Ospem paljbu po njoj...

Ona podiže svoje sitno lice, pogleda me uplakanim očima, Mirsadovim očima, i kaže: "Nit' spavam, nit' jedem. Kod kuće ih još troje imam. On mi je najmlađi, najslabiji. Nemamo ni vodu, ni grijanje. Ovdje mu je toplo, okupan je i sit. Hvala ti ko sestri što ga pomaziš."

Otišla je povijena pod onim teškim starim kaputom, slomljena od mojih riječi.

Osjetila sam strašnu tjeskobu što sam joj na ogromnu ranu sipala so. Kao da me je neko pesnicom udario u pleksus.

U životu ni na koga nisam bila ljuta, kao tada na sebe.

Koliko sam se kajala!

Kakva gorčina!

Ko sam ja da kudim?

Ko sam ja da sudim?

Najveću sam životnu lekciju tada naučila.

(Mirsad bi sada trebalo da ima oko 18 godina. Nikada nisam saznala šta je bilo s njim)

Autor: Lidija Bizić

Izvor: Lidija Bizic - Personal Blog / lidijabizic.home.blog

PRATITE  NAS I NA INSTAGRAMU!

@ringeraja_ba

Još mnogo zanimljivih tekstova o trudnoći čitajte u rubrici TRUDNOĆA.

pišite nam o svojoj trudnoći na FORUM TRUDNICA

Trudnice o razvoju svoje bebice u tibi mogu pratiti ako se prijave na Kalendar trudnoće