/11 /11

Ehhhh..tek nakon poroda skontala sam da ustvari znam samo kako postaviti bebicu na dojku u ona tri slavna položaja te da se trebam hraniti kvalitetno i zdravo..

Niko, ama baš niko iz moje okoline mi nije rekao da će mlijeka biti onoliko koliko bebica doji nego u stvari u narodu važi mišljenje da će mlijeka biti onoliko koliko se ti hraniš..

Tek sad kada se vratim nekoliko mjeseci unazad vidim da sam imala pravu sreću da dojim svoga sina jer nisam imala neku posebnu podršku niti pravilno usmjerenje.

Moje dojenje kao i kod većine žena počinje u bolnici... 

Cijelu trudnoću sam se psihički pripremala za prirodni porod ali sam ipak nakon dva duga dana bolova porođena na carski rez jedne večeri. Sve me to zateklo totalno nespremnu jer o carskim rezovima nisam znala ama baš ništa. Ja sam bila ubijeđena da će porod biti prirodan... Nakon poroda je slijedila faza oporavka u intezivnoj u kojoj sam trebala biti 24 sata ali nakon 12 sati ja sam insistirala da me prebace na odjel za porodilje.

Nestrpljivo sam očekivala da vidim svoju bebicu. Tek kad sam rekla da se osjećam dobro, pristali su i prebacili me. Eh to prebacivanje je za mene bilo jako iscrpljujuće. Nisam bila u stanju da hodam, sjedim pa čak ni da dohvatim nešto sa stolića. Shvatila sam da sam pogriješila što sam došla iz intezivne i što je još gore da nisam sposobna da se brinem za malu bebicu. Uhvatio me neopisiv strah. Međutim sestre su taj dan donijele bebu samo da je vidim i opet odnijele u svoju sobu. Obećale su da ćemo sutradan biti zajedno.

Jedva sam čekala taj trenutak. Cijelu noć sam vježbala ustajanje iz kreveta da bi barem iole bila spremna za taj susret.

Bebu sam dobila sutradan u podne i moja velika sreća je ta što mi ju je donijela sestra koja je bila očito pobornik dojenja. Upitala me želim li dojiti svoju bebicu, pomogla mi da se naštimam u krevetu i dodala mi to maleno biće. On je odmah prihvatio i počeo jako da sisa..hhehehe, osjećaj nemogu ni da opišem.

Par minuta sam morala da trpim nekakav neprijatan osjećaj nakon čega sam se opustila i valjda malo privikla na to, heh al još uvijek je bilo čudno.

Babica mi je tad rekla nešto vrlo bitno a to je da svaki put kad hrane bebe ja svoju dojim na obje dojke po deset minuta pa tek onda da im ga dam. To je bilo sve pozitivno što sam čula o dojenju u bolnici i opet kažem hvala Bogu pa je prvi sustret bio sa tom finom sestricom.

Ostatak mog vremena je bila bitka sa ostalim sestrama koje su ga i protiv moje volje nosile i hranile, koje su opipavale moje grudi i govorile da nemam mlijeka.

U momentu kad mi je bila blago povišena temperatura su mi govorile da ga ne smijem hraniti, a sve to jer im je bilo mrsko da mi ga dodaju u krevet. Najlakše je bilo nakljukati bebu nečim od čega ona spava bukvalno pola dana. U glavi mi je stalno bila rečenica one prve sestre te sam shvatila ako želim dojiti bebu moram se nekako sama snaći.

Odlučila sam držati bebu na svom krevetu i dojiti je kad god imam priliku i time izbjeći dozivanje sestara i moljkanje da mi je dodaju. Napokon je došao dan da idemo kući, uh koje olakšanje je to bilo za mene.

Sestra koja je iznjela bebu sa odjela mi je rakla na izlazu "Draga, pravo u apoteku! Kući ne idi bez aptamila" Ja izgubljena i neupoznata poslušah i taj savjet... 

Srećom napravili smo samo jednu flašicu jer je bebi bio nezadovoljan nakon dojenja. Već slijedeće dojenje on je zadovoljno zaspao i tu je bio kraj svim dohranama.

U međuvremenu sam malo israživala na internetu i i odmah shvatila da svaka flašica umanjuje moje mlijeko. Čvrsto sam odlučila da ih više ne dajem i da ću ustrajati u tome ma koliko me bilo ko ubjeđivao u suprotno. Nastavili smo da uživamo jedno u drugom. Neprijatni osjećaj sa početka je potpuno iščezao za nekoliko dana i dojenje je postalo jedno ugodno iskustvo.

Bila sam ubjeđena da je bebi zadovoljan i da fino napreduje što je potvrdila naša prva kontrola na kojem su utvdili da ima 5500 g. Rođen je sa 4350 g a u bolnici je izgubio 200g. Znači dobio je više od kilograma zahvaljujući mome mlijeku.

Jako sam sretna zbog toga a još sretnija kad pomislim da je sve ovo moglo propasti zahvaljujući neadekvatnim uputama. Usput se zahvaljujem i Lejli Ka koja je ljubazno odgovorila na par mojih pitanja i time potpomogla ovaj moj proces dojenja.

Evo uspješno dojimo već četiri mjeseca jer to je najzdravije za bebu a ujedno i najbolja utjeha u trenutcima kad bebi nije najbolje...

Divna priča u kojoj je dojenje pobjedilo.

Drage mamice napišite nam i vi vašu priču o dojenju bez obzira da li ste samo dojile ili ste ipak završili s flašicom... Priču napišite ovdje >>>Moja priča o dojenju<<<