/11 /11

Samu sebe sam ubijedila da ću dojiti dijete i da me ništa ne može spriječiti u tome. Odmah poslije poroda osjećala sam se spremno i čilo da ga dojim.

Mlijeko je krenulo odmah a Nemirko je pravilno uhvatio bradavicu i vukao iz sve snage. Tu prvu noć u bolnici od 11:30 do 5:00 mi je bio na grudima skoro svo vrijeme. Malo je dojio, malo vukao u prazno. Kad smo došli kuću meni su već ispucale bradavice a sljedećeg dana su se javile i ploče u grudima. Bez mnogo muke prošli smo i to, bradavice su zamladile a proizvodnja mlijeka se stabilizovala. Nastavili smo da uživamo u dojenju. Nisam uspostavljala satnicu već dojila na zahtjev i Nemirko je napredovao kao iz vode.
A onda BUM!!! Kao grom iz vedra neba ostala sam bez oca. Ne znam riječi kojima bih opisala svu onu tugu i bol koja me je obuzela a nakon toga panični strah da ne ostanem bez mlijeka. Slamala sam se da ne počnem da plačem jer znam da ne bih mogla da stanem i da bi to bio kraj dojenju. Najveća podrška mi je bila mama, koja mene nije ni zadojila zbog zdravstvenih problema. Pričala mi je i tješila me da istrajem, da moram biti jaka i zbog Nemirka i zbog oca. Ni danas ne znam odakle mi tolika snaga ali smo nastavili sa dojenjem na opšte zadovoljstvo.
Dojila sam ga 17,5 mjeseci i uživali smo oboje. Njegova odluka da prestane da doji mi je teško pala jer sam uživala u tim posebnim trenutcima.