/11 /11

Išla sam redovno, u toku trudnoće, u školu za trudnice, u kojoj mi je sve objašnjeno u vezi dojenja:
-položaj bebe
-kako dati bebi dojku (ne samo bradavicu, nego i onaj tamni dio staviti bebi u usta)
-da je dojenje prirodni način hranjenja ljudi
-da ne može biti "nema mlijeka", "slabo mlijeko"
-da dijete prvo isisa onaj rjeđi dio mlijeka (za žeđ), pa onda onaj masniji (za glad)
-da je najbolje svoje bradavice,  u slučaju pucanja ili rana, mazati svojim mlijekom i pustiti da se osuši
-da ne dajemo dohranu, jer beba sisanjem potiče stvaranje novog miljeka, a ako damo dohranu, taj proces je "zataškan"
-kad dojimo dijete, da smo same u sobi sa bebom, nikome na damo da nas ometa...ni muž, ako smeta
-u slučaju mastitisa, da su obloge od kupusovog lista odlične
-ne ispumpavati mlijeko bez velike nužde, jer se tako još više, dodatno javlja stimulacija za proizvodnju mlijeka, a dijete to ne može sve pojesti, pa dolazi do upala
-da nije nužno puno jesti, nego unositi puno tečnosti u sebe (kompot je odličan)...
-da se opustimo i uživamo
-da dijete kolostrumom prima zaštitu od majke (antitijela)
-da  dijete ima mnogo jači imunitet dok doji (moj malac nije ni jednom bio bolestan dok je dojio)...

I, tako, potkovana znanjem, porođena, na carski rez, ja tražim bebu na podoj...Divna sestra mi je donijela bebu i ja krećem u akciju, hop...hop..tamo-ovamo i uhvati malac prvi put...hmm...osjećaj je neopisiv...prelijep...uživala sam dok bih ga gledala dok je dojio...
Druga smjena u bolnici, druga sestra-druga priča: ja tražim bebu, donese je ona, i ja se mučim, ipak mi je rana na stomaku, nezgodan mi položaj...ona uze moju dojku između dva prsta, podiže odvratno i kaže: nema ovdje ništa i odnese bebu...vidim ja, moram malo u rat. Kad je došla pedijatrica, ja joj kažem da mi ne daju bebu da bude kod mene (to sam riješila), i bez imenovanja kažem šta mi je jedna od sestara rekla za dojenje (na šta me ona ohrabrila da ne odustajem)
OK, mali tu, doji, sve super...ALI..počeše mi pucati bradavice, boli, donese mm ad uljane kapi, mažem ja, mažem mlijekom, ali boli...džaba je...u tom sam i kući došla, nikako ne prolaze ranice na bradavicama, kad mali doji-ja plačem, ali trpim...i isplatilo se, nakon 15-tak dana, sve se ustabililo, milina...ma, milina nad milinama...mlijeko uvijek spremno, zdravo, ukusno, štiti ga, a o posebnoj povezanosti u toku dajenja-nemam šta da kažem....i, da, na kraju, moja jedina misao u toku tog svog procesa je bila: mogu, moram, želim, ali svim srcem...i tako je i bilo...punih lijepih 14 mjeseci
Ljubim vas i svim "novim" dojiljama želim puno sreće i u pornosti da svojoj bebi daju najbolje!

/Hvala acudesa RR :) /